24.3.2021.
"Uz pomoć Božju, uspjeli smo!", s osmijehom kaže gospođa Dijana (45), koja je prije devet (9) godina s dvoje djece izašla iz Sigurne kuće zagrebačkog Caritasa. Stariji sin danas studira, a drugi je gimnazijalac. Ona je osoba s invaliditetom.
"Najvažnije je da se čovjek ne sažaljeva jer od toga nema nikakve koristi. Ako ti se nešto ružno dogodilo, gledaj to kao kušnju, a kušnju gledaj kao milost. Zahvaljujem Isusu na svim tim kušnjama jer sam kroz njih još više ojačala. Kod mene nema toga da se nešto ne može. Sve se može - samo u pravo vrijeme, na pravom mjestu treba znati reći pravu riječ ili zašutjeti. To sam također naučila u Sigurnoj kući. Prije sam bila brzopleta", kaže gospodja Dijana prisjećajući se dana provedenih u pod Caritasovim krovom: "Bilo je napetih situacija. Pucali smo i mi koji smo bili tamo na smještaju. Mlađem sinu trebalo je dulje da prebrodi sve što smo proživjeli, a stariji sin morao je odrasti preko noći. Hvala Bogu, ni jednom od njih nisu ostale nikakve traume."
DRAGOCJENA STRUČNA POMOĆ
"Za vrijeme boravka u Kući stekla sam samopouzdanje koje mi je bilo potrebno da mogu krenuti dalje", posvjedočila je gospodja Dijana objašnjavajući: "Zlostavljana osoba gubi samopouzdanje jer je bračni drug stalno ponižava pa počne vjerovati da ništa ne vrijedi. Počne vjerovati da zaslužuje poniženja koja doživljava, da su joj se sve te loše stvari morale dogoditi. Uz pomoć stručnog osoblja Caritasove Sigurne kuće shvatile smo da vrijedimo ali da bi se ta promjena dogodila trebalo je vremena jer se radi o procesu."
"Živjeli smo kao u velikoj obitelji i vrijeme provedeno u Kući ostalo je i djeci i meni u lijepom sjećanju", kaže gospođa Dijana koja uz odličan smještaj ističe ono najvažnije: "Malo tko kod kuće ima takve stambene uvjete - ali najbolje od svega bili su Caritasovi zaposlenici!"
"Djeci je jako pomogla psihološka pomoć. Stekla su toliko povjerenje u psihologinju da joj se i nakon izlaska iz Kuće ponekad obrate za pomoć, doduše rijetko i to za manje probleme vezane za svoju životnu dob. U stvari tek sada vidimo koliko smo bili sretni što smo imali takvu pomoć", sa zahvalnošću izjavljuje gospodja Dijana, koja se sa svojim sinovima rado prisjeća života u Kući, gdje je bilo i šaljivih dogodovština.
VAŽNOST DUHOVNOSTI
No osim zasluga koje pripisuje stručnom radu Caritasovih zaposlenica, gospodja Dijana ne izostavlja istaknuti važan doprinos duhovnosti u pozitivnim promjenama: "Kao vjernici mi je odgovaralo da kuću u kojoj smo pronašli zaštitu i smještaj vodi Crkvena organizacija. Zahvalna sam što su mi u Kući dopuštali da izbivam radi pohađanja duhovnih obnova u Kući Tabor, na koje sam često išla. Pater Zvjezdan je dolazio i kod nas u Kuću i svima nam je pomagao. Pomagao mi je za vrijeme boravka u Kući ali i nakon izlaska iz nje. I mojoj djeci i meni bio je kao otac."
MIR SE NE MOŽE NIČIM PLATITI
"Nije lako biti ujedno i otac i majka jer svako dijete ima svoje faze odrastanja ali ipak uspijevamo funkcionirati kao obitelj i ići naprijed jer sjednemo za stol i razgovaramo. U kući nema povišenih tonova, nema svađe. Uvijek je to dogovor, kompromis. Naučila sam od psihologa i socijalne radnice na taj način rješavati stvari, a imali smo i dobar centar za socijalnu skrb. Zato sada imamo mir, a mir se ne može ničim platiti. Ne živimo u izobilju ali živimo s puno ljubavi i ništa bitno nam ne nedostaje. Uvijek se stavljam u Božje ruke, moleći ga da me vodi, a sada mi je najvažnije da su mi djeca zdrava i da ih uspijem staviti na pravi put."
CARITAS NE PRESTAJE POMAGATI
"Samostalno živimo kao podstanari već devet (9) godina. Zdravi smo, život ide, snalazimo se. Navikli smo živjeti skromno, ali čista obraza, i naučili iz ničega napraviti nešto! Naše je pravilo: najprije podmiriti što se mora, a onda sve ostalo. Imam samo invalidninu i zajamčenu minimalnu naknadu od Centra za socijalnu skrb. Obrađujem i malo vrta, a hvala Bogu tu je i pomoć mojih roditelja sa sela. Osim toga Bog vam nekako uvijek na put stavi ljude koji suosjećaju i darežljivi su", kaže gospodja Dijana, ne izostavljajući spomenuti i pomoć Caritasa u traženju stana te za troškove slavlja krizme za jedno dijete. Ujedno ističe i stalnu pomoć njezinog Centra za socijalnu skrb, koji je prati i podupire i nakon izlaska iz Caritasove Sigurne kuće, sve do danas.
"I dan danas kada se obratim Caritasu za bilo koju potrebu, on je uvijek tu za nas. Nikada nisam naišla na zatvorena vrata i znam da se na Caritasove zaposlenike uvijek mogu osloniti", s radošću izjavljuje gospodja Dijana te zaključuje: "Dobila sam sve! Hvala Bogu, uspjela sam! Sada sam sretna žena i majka! Sada ubirem plodove svoga truda!"
DRAGI BOG IZ NIČEGA ČUDA STVARA
Iako joj ulijeva posebnu sigurnost pomisao na to da na pomoć Caritasa u svakoj teškoj situaciji može i nadalje računati, ipak ostaje neizbježno da njih troje kao obitelj sami podnesu teret nekih križevitih situacija, od kojih jednu gospodja Dijana opisuje: "Kada me auto udarilo na pješačkom prijelazu, iskočio mi je umjetni kuk i pet mjeseci sam bila nepokretna u krevetu. Moja djeca su se tada sama brinula za mene jer nisam htjela ići u bolnicu."
"Gledam i vidim, iz dana u dan, iz godine u godinu, da dragi Bog iz ničega čuda stvara! Zar nije čudo da je toliko postigao u životu netko tko nema primanja i osoba je s invaliditetom?!... Da, Bog djeluje i radi! Zahvaljujući Caritasovoj kući - uspjeli smo!"
VRIJEDNOST OSMIJEHA I LIJEPE RIJEČI
Još prije dolaska u Caritasovu Sigurnu kuću, gospodji Dijana najteže je bilo što se osobe s invaliditetom ne prihvaćaju u našemu društvu. Uz zlostavljanje od strane supruga, to je bio dodatni razlog zbog kojega se osjećala manje vrijednom. Osim stručne pomoći u Sigurnoj kući i intenzivnog duhovnog života, volontiranje u Caritasovim kućama, akcijama i projektima doprinijelo je da u sebi otkrije vrijednosti i sposobnosti kojih do tada nije bila svjesna. Počela se osjećati korisnom, štoviše bogatom. Volontiranje koje ju je usrećivalo ovako opisuje: "Tu sam opet doživjela Caritas kao ljubav. Pružio mi je priliku da jačam, izgradjujem se i stječem samopouzdanje kroz volontiranje. Zahvalna sam Caritasu što sam mogla služiti i kroz to iskusiti što znači nekome uputiti toplu riječ i darovati jedan osmijeh. Upravo to je i meni trebalo kada sam došla u Caritas i ja sam to dobila. Zato sam htjela dati dio sebe drugima i na taj način zahvaliti Caritasu što je toliko dao meni i mojoj obitelji."
NAJVIŠE ZBOG DJECE TREBA OTIĆI OD NASILNIKA
Na upit mogu li se ikako izbjeći teške, dramatične obiteljske situacije, gospodja Dijana odgovara da nije moguće sve predvidjeti. Takva je npr. psihička bolest, kao u slučaju njezina supruga.
"Tražili smo pomoć sa svih strana ali bezuspješno. Bilo bi mi drago da sam uspjela taj brak spasti jer sam vjernica i za mene je brak svetinja ali postalo mi je jasno da ako netko jednom digne ruku na tebe, on će to opet učiniti. Teško sam se odlučila otići od muža i zbog toga jer sam osoba s invaliditetom. Pitala sam se kako ću sama preživjeti, kako prehraniti djecu?... Ali upravo zbog djece treba otići od nasilnika i spasiti ih - da ne moraju gledati, slušati i trpjeti sve te ružne stvari - inače se sve prelama preko njih", kaže gospođa Dijana čiji postupak razvoda je trajao sedam godina. Sretna je što nije ostavio traume na djeci.
"Ponavljam, voljela bih da sam uspjela spasiti brak jer sam svjesna da je brak i kompromis. Ne može se bračnog partnera napustiti samo radi povišenog tona i sve ostaviti - ali granica je kada digne ruku na tebe. Naravno da se i psihičkim zlostavljanjem može prijeći mjera, a tada treba nešto poduzeti. Ja sam bila stavljena pred izbor i odlučila sam: budući da mi je Bog darovao život, ako treba, neka mi ga on i oduzme."
FOTOGRAFIJA U ZAGLAVLJU - Gospodinu Petru Sabolu CZN zahvaljuje na ustupljenoj fotografiji za ovaj tekst.