Svaki novi dan prilika je za novo dobro djelo

Troje zaposlenika Caritasa ove godine navršava 30 godina rada u Caritasu što znači da su korisnicima darovali ukupno 90 godina života. Različitih profesija, svatko na svom području djelovanja, zajedno predstavljaju Caritas u malom: socijalna radnica Jadranka Bosnar, referentica za obračun plaće i kadrovske poslove Vera Mužek i vozač Darko Šešet. U nastavku donosimo njihova razmišljanja i osvrte na rad u Caritasu nekada i danas.

Caritasu nikada nije bilo važno tko si, odakle si, koje si boje kože ili kojoj vjeroispovijesti pripadaš. Važno je da vidimo i čujemo vapaj i trpljenje osobe u potrebi te da budemo spremni pomoći, dati nadu i svjetlost da lakše prebrode put kušnje. Tanka je linija između bogatstva i siromaštva, između sigurnosti i neizvjesnosti, između nade i očaja... Svatko od nas vrlo brzo se može naći u životnim okolnostima da mora tražiti pomoć. Caritas je bio i ostao most ljubavi između darovatelja i čovjeka u potrebi. Svakodnevno je potrebno svjedočiti ljubav prema čovjeku i nikad se ne smijemo umoriti pomagati onima kojima je pomoć potrebna.

Ratno i poratno vrijeme, gledano s odmakom, bilo je najteže vrijeme za naš Caritas. Potrebe su bile prevelike, kolone ljudi svakodnevno su tražile pomoć - od smještaja, hrane i odjeće do lijekova. Bježeći od agresora, s vrećicom u ruci krenuli su u nepoznato i došli pred vrata Caritasa. Radilo se bez radnog vremena u nastojanju da se pomogne svima. U takvim okolnostima svi smo davali sve od sebe kako bi pomogli svima kojima je pomoć bila potrebna. Nije se previše vodilo računa o formalnostima i papirima. Pred nama je bio živi čovjek koji je trebao žurnu pomoć i mi smo je nastojali pružiti. Baš kako to činimo sada u vrijeme epidemije korona virusa i potresa koji je pogodio Zagreb i njegovu okolicu.

Danas Caritas ima jednu novu dimenziju. Prepoznat je i priznat od strane državnih i lokalnih institucija. Sve kuće koje pružaju socijalnu uslugu smještaja djeluju u skladu s propisanim zakonima i pravilima struke vezano uz uvjete glede prostora, opreme i stručnih zaposlenika. Koristimo se programima i aplikacijama koje nam omogućavaju transparentnost i profesionalnost u radu. Surađujemo s brojnim organizacijama, institucijama i udrugama, umreženi smo u nacionalne mreže (Hrvatska mreža protiv siromaštva i Hrvatska mreža za beskućnike, Hrvatska mreža socijalnih samoposluga).

S obzirom na raznolikost posla i aktivnosti kojima sam se bavila kroz ovih trideset godina u Caritasu, imam dojam kao da sam radila u nekoliko različitih organizacija. Veliki opseg djelovanja Caritasa obuhvaća rad s različitim kategorijama korisnika: djeca bez odgovarajuće roditeljske skrbi, djeca s teškoćama u razvoju, osobe s invaliditetom, žrtve obiteljskog nasilja, beskućnici, stari i nemoćni, maloljetne trudnice i majke s malom djecom, obitelji slabijeg imovinskog stanja... Raduje me što sam sudjelovala u brojnim akcijama i projektima koje smo provodili kako bi pomogli krajnjem korisniku. Ono, pak, što me najviše ispunjava jest trenutak kad se netko tko je koristio neki od naših oblika pomoći javi i zahvali s riječima kako mu pomoć više nije potrebna jer je stao na svoje noge i riješio sve probleme s kojima je došao k nama. Rad u Caritasu uvijek je bio i ostao dinamičan - a svaki novi dan prilika je za novo dobro djelo.

Jadranka Bosnar

///

Od svoje 16. godine povezana sam sa zagrebačkim Caritasom. Najprije sam kao volonter godinama bila pratnja osobama s invaliditetom koji su ljetovali u mjestu Nerezine na Lošinju, gdje sam upoznala tolike drage ljude. U kolovozu 1990. godine počela sam raditi u Caritasu kao zaposlenica. U početku sam radila s osobama s invaliditetom koje su dolazile na dnevni boravak. Tu sam upoznala i svog supruga koji je radio kao vozač. Poslije poroda obavljala sam administrativne poslove, odnosno poslove referenta obračuna plaća i kadrovskih poslova, što i danas radim.

Teško je uspoređivati kako je bilo raditi nekada, a kako je danas. U početku smo radili s pisaćim mašinama i zbrajali na zbrajalice, a danas imamo kompjutere, aplikacije i programe, šaljemo mailove, što je puno lakše zbog posla koji radimo. Rijetko se međusobno viđamo i to mi nedostaje. Danas je lakše jer je sve uređeno.

Bilo je puno i lijepih i tužnih događaja. Sretna sam što sam upoznala mnoge drage ljude koji su prošli kroz moj život, bili oni napušteno dijete, osoba s invaliditetom ili radni kolege, svi su me oni ispunili i ostavili trag u mom životu. Drago mi je da sam veći dio svog radnog vijeka provela u Caritasu.

Vera Mužek

///



Gospodin Darko Šešet (50) oženjen je i otac je dvoje djece. U zagrebačkom Caritasu radi od 1986. godine i kaže da je u njemu, uz dosta rada i odricanja, doživio puno toga lijepoga. U svojemu radu prvenstveno vidi ispunjenje dužnosti koju ima kao vjernik, katolik, a ta je da pomaže bližnjima u potrebi. Osim što povlasticom smatra rad u Caritasu, kao vrlo religioznom ispunila mu se i dječačka želja da ga ujutro bude crkvena zvona. Naime od 1986. do 1994. godine spavao je u dvorištu zagrebačke katedrale! »Često sam se družio sa svećenicima i biskupima. Kod kard. Kuharića čak smo išli i na blagoslov! U katedrali sam skupljao milostinju. Sve to bilo mi je jedno jako lijepo iskustvo«, prisjeća se gospodin Šešet toga vremena.

Darko je veći dio radnoga vijeka zaposlen kao vozač ali prije osposobljavanja za to radno mjesto, između ostaloga, povremeno je pomagao na Caritasovoj ekonomiji u Oborovu. »Uzgajali smo stoku i perad jer je trebalo nahraniti svu tu djecu po Caritasovim kućama, zdravu i bolesnu, zatim mlade, starije i nemoćne«, prisjeća se, napominjući kako je kroz to vrijeme puno naučio od gđe Albine Vuzem, bliske suradnice nekadašnje ravnateljice gđe Jelene Brajša.

Kao profesionalni vozač vozio je za potrebe Caritasa gotovo do svih župa nekada vrlo velike Zagrebačke nadbiskupije. Najviše mu je u sjećanju ostala župa Sveta Tri kralja u Velikoj Erpenji, koja je predvođena župnikom vlč. Ivanom Režekom izdašnim donacijama domaćih proizvoda pomagala zagrebački Caritas. »Za ništa ne bih mijenjao posao vozača i to što sam posjećivao te župe. Meni je kamion u krvi«, s osmjehom izjavljuje gospodin Šešet, koji nema što nije vozio - od traktora i bagera na Caritasovoj ekonomiji do kamiona s kranom, na izgradnji Caritasovih objekata.

Vozio je Darko i tijekom Domovinskog rata: Novska, Stari Grabovac, Sunja, Komarevo, Vinkovci... samo su neka od mjesta u koja je išao tijekom ratnih zbivanja. Bila su to teška vremena koja su mu se najviše usjekla u sjećanje. »Radili smo od 0 do 24 sata. Ljudi su nam dolazili u svako doba dana: neki ujutro, neki u pola noći... Trebalo je sve to mnoštvo nahraniti. Čekali smo kamione s robom, koju bismo pretovarivali i zatim je vozili u sabirne centre. Stizalo je jako puno humanitarne pomoći, a sve se moralo ručno istovarivati. Nije bilo viljuškara kao danas. Ljudi su padali s nogu od umora. Bilo je teško ali ljudi su za to živjeli. Bili smo složni«, kaže gospodin Šešet.

Na upit kako je bilo raditi nekada, prije dvadesetak godina, a kako je danas, gospodin Šešet odgovara: »Sada je možda i nešto lakše raditi pošto ima više tehničkih pomagala. S druge strane nekada je bilo puno manje skladišne papirologije nego li danas i čini mi se da bi je trebalo smanjiti. No bez obzira na sve promjene, meni je uvijek bilo dobro raditi u Caritasu. Smatram da se svemu može prilagoditi onaj koji voli i zna raditi. U stvari ne vidim da među nama mogu opstati oni koji ne žele raditi jer takve ljude Caritas i ne treba.«

Osim vrijednih radnika, Caritas treba i odgovarajuću tehničku opremu pa se gospodin Šešet nada da će Caritas, uz pomoć darovatelja, uskoro uspjeti prikupiti potrebna sredstva za kupnju teretnog vozila koje će biti opremljeno za prijevoz kako svježe tako i smrznute robe.

Darko Šešet