KAKO MI JE BOG UČINIO OVAJ USKRS NAJLJEPŠIM IKAD...

U ponedjeljak ujutro nisam ni mislio da će mi dan krenuti u smjeru toga da se uopće zamislim nad stvarima koje čovjek obično odgura u stranu, kao da se njega ne tiču. ...

... Zazvoni mobitel. Ivan, moj stari prijatelj, voditelj Prihvatilišta za beskućnike u Sesvetskom Kraljevcu, čovjek koji zna svaku sudbinu koja je skliznula kroz pukotine društva. Kad on zove, znam da nije za gluposti.

Javim se.

Ivan sasvim normalno kaže da imaju štićenika, Ivicu, koji se želi krstiti. Nema nikoga u blizini tko bi mu mogao biti kum. I onda, onako jednostavno, gotovo neprimjetno, kao da prenosi nešto što se samo treba prihvatiti, doda: “Ja sam mislio… da bi ti bio idealan kum, prekosutra za vrijeme bdijenja na Veliku subotu.”

Idealna osoba? Ja?... Čovjeka nikad nisam vidio... Zašto baš ja?... Na temelju čega? Krivog dojma? Trenutnog nedostatka boljih kandidata?... Tko je taj Ivica? Kakav je čovjek?...

Ali Ivan je uvjeren - kaže da bi baš ja bio dobar izbor. Kaže to tako jednostavno da te uhvati sram što uopće sumnjaš u sebe. I kad sam na Veliki četvrtak upoznao Ivicu, sve te moje paranoje počele su se topiti kao sladoled na suncu.

Preda mnom stoji čovjek koji je kao mladić bio dragovoljac Domovinskog rata. Kao HOS-ovac je preživio rat, rovove, strah. Ali, sve je to u jednom trenutku bilo previše - Ivica se u sebi našao na mjestu iz kojeg se bilo teško samom izvući. No, odgovorio je na Božju milost i odlučio se vratiti u život. Bez buke. Bez patetike. Samo tiho, tvrdoglavo, ljudski. Onako kako se ljudi ponekad vraćaju sebi tek nakon što prođu kroz vlastite Velike petke - sve dok ne ostanu dovoljno tihi da čuju i svoju malu iskru uskrsnuća.

A bdijenje na Veliku subotu... ima u njemu nešto posebno. To je noć koja stoji između tame i svjetla. Noć u kojoj se ne očekuje spektakl, nego se čeka tiho, kao da se svemir priprema za novi početak. I kad sam shvatio da će on, nakon svega, baš tu noć započeti nešto novo - onda je sve sjelo na svoje mjesto.

“Marko, hvala ti što si pristao.” Skroman čovjek. Bez drame. Samo zahvalnost. I u tom njegovom “hvala” ima nešto što nije samo pristojnost - kao da ti se netko zahvali jer si pristao biti mali svjedok nečijeg povratka iz tame u svjetlo.

A ja u sebi mislim: "Ivan je mislio da ću biti dobar kum... i ispostavilo se da je bio u pravu - jedino kome je to bilo nevjerojatno bio sam ja. Valjda tako i ide: netko drugi vidi u tebi ono što ti sam još nisi stigao prepoznati."

Ovo je moje svjedočanstvo i kako mi je Bog učinio ovaj Uskrs najljepšim ikad.

Marko Šola

Fb

Autor slike u zaglavlju (ulje na platnu) je gospodin Josip,
jedan od korisnika Caritasova Prihvatilišta za beskućnike 2021. godine.