JEDAN SUSRET JE BIO DOVOLJAN DA GA POŽELIMO ZAŠTITITI I VOLJETI SVIM SRCEM

24.6.2022. Slika: JEDAN SUSRET JE BIO DOVOLJAN DA GA POŽELIMO ZAŠTITITI I VOLJETI SVIM SRCEM

Od četiri skupine »teže posvojive djece« u Republici Hrvatskoj potencijalni posvojitelji najteže se odlučuju na posvojenje djece sa zdravstvenim ili razvojnim poteškoćama. U nastavku donosimo nadahnjujuće svjedočanstvo supružnika koji su posvojili jedno dijete iz Kuće za zbrinjavanje djece i odraslih osoba s tjelesnim i mentalnim oštećenjem »Bl. Alojzije Stepinac« u Brezovici.


CZN: Zašto ste se odlučili za posvojenje?

Majka: Po istini govoreći to je očito od početka bila Božja volja za naš brak. Mi smo se samo odazvali.

Otac: Još kao zaručnici smo razgovarali kako bi bilo lijepo da jednog dana, kad malo stasamo kao roditelji, barem jednom nezbrinutom djetetu pružimo dom u okrilju naše obitelji.

Majka: Maštali smo o velikoj obitelji, ali ubrzo nakon vjenčanja smo shvatili da nešto nije u redu. Nizala se godina za godinom, a naša želja za potomstvom samo je sve više rasla. Shrvani, usred molitve smo Mu zavapili: »Evo nas, Bože, otvaramo ti se na oba fronta: možeš nam podariti biološko dijete, a možeš i putem posvojenja. Biraj, gdje ti je lakše, brže... mi smo spremni«.

Otac: Tako smo se po jednoj strani prepustili medicini da otkrije u čemu je problem, a s druge strane smo se počeli raspitivati o postupku posvojenja.


CZN: Koliko je u Vašem slučaju trajao postupak posvojenja - od pisane prijave namjere posvojenja i zahtjeva za izdavanje mišljenja o podobnosti i prikladnosti za posvojenje do sretnog dana kada ste posvojenika odveli u svoj obiteljski dom?

Majka: Mi smo u registru potencijalnih posvojitelja od 2019. godine. Sama procjena podobnosti i prikladnosti za posvojenje je trajala nekoliko mjeseci. No, na opće iznenađenje i radost sviju, mi smo usred edukacije za posvojitelje zatrudnjeli i to prirodnim putem! Po završetku edukacije, ubrzo nam je na kućnu adresu stiglo pozitivno mišljenje centra i rješenje da smo upisani u registar potencijalnih posvojitelja. No, mi smo ga mirno spremili u ladicu i posvetili se djetetu koje mi je raslo pod srcem. Par tjedana nakon toga stigao je prvi poziv iz centra, poziv koji svi posvojitelji željno čekaju: »Imamo dijete za vas!«. Grozno smo se osjećali kad smo ih morali odbiti. Za vrijeme trudnoće i nakon poroda takav se naš odgovor ponovio još jedanaest puta prije nego smo bili spremni potvrdno odgovoriti.

Otac: Kad nam je Ivica navršio godinu dana i kad se baka s kojom smo živjeli oporavila od operacije kuka, dakle kad su oboje prohodali, osjetili smo se spremnima ponovo otvoriti životu. Mi smo priželjkivali još jednu trudnoću, ali Bog je za nas već pripremio jednog prekrasnog dječaka. Krajem prošle godine u telefonskom smo razgovoru saznali za Milana, šestogodišnjeg dječaka s višestrukim teškoćama. Isprva smo se prepali i pitali Gospodina je li siguran da smo sposobni za tako velik zadatak. Osluškivali smo se dva tjedna i na kraju odlučili da ga želimo upoznati, a ostalo prepustili Providnosti.

Majka: Odobrenje iz centra je brzo stiglo te smo na moj imendan upoznali Milana. Jedan susret je bio dovoljan da ga poželimo zaštititi i voljeti svim srcem. Sljedeći dan smo poveli i Ivicu. E to je tek bila ljubav na prvi pogled! Uslijedila su druženja vikendom u domu gdje je boravio. Proljetne praznike je proveo kod nas doma te su nam rastanci sve teže padali. U centru su prepoznali da je pravo vrijeme (jer smo s odlukom bili na čisto) te su nam odobrili da Milan ostane s nama dok se papiri oko posvojenja ne riješe. Potrajalo je još mjesec dana dok se papiri nisu sredili. Svi smo jedva dočekali dan kad je Milan i službeno, i pred Bogom i državom, postao naš sin!

CZN: Kako je Ivica reagirao na prinovu u obitelji?

Otac: Ivica je imao godinu i pol kad je upoznao brata. Kao što to već biva s malom djecom, odmah ga je s osmijehom prihvatio. Nevjerojatna je bila nježnost i pažnja kojom se Milan vrzmao oko Ivice. Kao da se znaju od rođenja.

Majka: Ivici je jedini šok bio kad je braco stigao k nama za praznike. To je bilo prvi put da cijelo vrijeme mora dijeliti sobu, igračke, čokoladice... a najteže mu je padalo što više nema mamu samo za sebe. Tantrumi su trajali 3 dana, a onda je shvatio koliko je lijepo kao braća zajedno živjeti. Kad je Milan nakon tih desetak dana praznika morao natrag u dom, Ivica ga je četiri dana zbunjen i tužan tražio po svim prostorijama, iza svakog ugla dozivao.


CZN: Kako ste se odlučili za dijete koje ste posvojili, što je bilo presudno?

Majka: Kao što sam već rekla, nas su dvanaest puta zvali iz različitih centara pitajući jesmo li zainteresirani za posvojenje. Bilo je tu svega: od jednogodišnjaka pa nadalje, od djece urednog razvoja do djece s težim invaliditetom. Svaki put bi mi srce zatitralo i odmah bih nas zamišljala kao obitelj. Ali uvijek je bio prisutan taj neki grč, nešto se u meni opiralo. Najteže mi je bilo odbiti bracu i seku kojima je "prijetilo" razdvajanje. Taj dio me najviše boli, što ne znamo kako je tih "naših" četrnaestero dječice završilo. Sve ih i dalje nosimo u molitvama uvjereni da su za njih pronađeni najbolji mogući roditelji.

Otac: S Milanom je od početka bilo drugačije. Moja supruga je od prijateljice saznala za njega i odlučila se u centru telefonski detaljnije raspitati o njemu. Kad mi je nabrojila sve njegove dijagnoze moram priznati da sam se 'smrznuo'. A ona je sva kliktala kako je to Marijino dijete, kako će on i braco zajedno slaviti rođendan jer ih dijeli samo dan razlike, kako ima puno potencijala... Cijeli dan je pričala samo o njemu i nama, a kad je navečer provjerila što znači njegovo ime zajedno smo zaplakali.


NAPOMENA: Imena koja se navode u intervjuu su izmišljena radi zaštite indentiteta, a fotografije u privitku su samo simbolične, preuzete iz arhiva Caritasa Zagrebačke nadbiskupije.