22.12.2025.
Povodom preminuća mons. Jurja Jerneića, dugogodišnjeg predsjednika Caritasa Zagrebačke nadbiskupije te aktualnog predsjednika Nadzornoga vijeća Caritasa, iznova objavljujemo intervju otisnut u 31. broju informativnog lista "Caritas" u prosincu 2016. godine. Počivao u miru Božjemu!
Mons. Juraj Jerneić, predsjednik Caritasa Zagrebačke nadbiskupije, upravitelj Svećeničkog doma sv. Josipa u Zagrebu, ravnatelj Papinskih misijskih djela i nadbiskupski delegat za misije, župnik u žumberačkoj župi Kalje te graditelj orgulja.
1. Gotovo cijelo desetljeće je u ulozi predsjednika Caritasa Zagrebačke nadbiskupije. Dobro poznajete izazove i okruženje u kojem djeluje Caritas. Koja je po Vama uloga i poslanje Caritasa u današnje vrijeme u hrvatskom društvu? S radošću moram priznati da sam s Caritasom Zagrebačke nadbiskupije povezan više od 40 godina. Već kao bogoslov često sam bio u skupinama koje su u organizaciji Caritasa selile darovani namještaj u Caritasovo skladište, a onda iz skladišta potrebnim obiteljima. Bili smo desna ruka gospođi Albini Vuzem koja nas je kao bogoslove često angažirala.
Domovinski rat sam dočekao kao upravitelj župa Viduševac i Mala Solina. Podizao sam hranu i higijenske potrepštine u Velikoj Gorici te ih vozio i dijelio potrebnima u Viduševac, a kao prognanik živio sam iznad Caritasa u Velikoj Mlaki gdje sam svakodnevno susretao stotine ljudi koji su dolazili po pomoć kod gospođe Dorice. Po povratku u Glinu, više se mjeseci opet živjelo od Caritasa. Postao sam posrednik i organizator između dobrih Nijemaca, Talijana i Francuza…
Upraviteljem Caritasa Zagrebačke nadbiskupije imenovan sam 2005. godine. Nakon nekoliko mjeseci dobio sam zamjenu, a ja sam postao član Upravnog vijeća Caritasa Zagrebačke nadbiskupije da bi 2012. postao predsjednik Upravnog vijeća i predsjednik Caritasa Zagrebačke nadbiskupije.
Nezamisliva je biskupija ili župa bez Caritasa. Ima i uvijek će biti onih kojima je potrebna pomoć dobrih ljudi jer nisu se svi rodili pod sretnom zvijezdom. Za plodno djelovanje Caritasa potrebno je imati srce, oko i uho; treba znati gledati, slušati i govoriti. Pravi potrebiti se skrivaju i ne žele priznati da su u bezizlaznoj situaciji. Kako bi se do njih došlo zadaća je župnih caritasa, jer s tim ljudima se živi u istom selu, istoj ulici i teško se može opisati radost kad pomoć takvima stigne prije očaja.
2. Čovjek ste koji je snagom volje, strpljivošću, ustrajnim i marljivim radom, potpuno samouk i bez ikakve formalne izobrazbe na tom području uspio izgraditi već troje prekrasne orgulje od kojih se posebno ističu one koje ste sagradili za Crkvu hrvatskih mučenika na Udbini? Kako to uspijevate unatoč svim obvezama? Svi se mi rađamo s određenim sklonostima. Možemo ih ušutkati ili razviti. Moj me otac nije puštao na nogomet. Niti u susjedno dvorište. Rekao bi : „Tam nemaš kaj nafčiti!“ Nije prigovarao ako sam mu zatupio koju pilu ili „zloupotrijebio“ koju dasku… Po naravi sam praktičar. Različiti su putovi koji vode prema Bogu: milosrđe (caritas) s jedne strane, glazba s druge strane. Kao graditelj orgulja – glazbom, a kao predsjednik Caritasa – milosrđem trudim se povezati Boga i čovjeka. Često sam svirkom i pjesmom razveselio mnoge oko sebe.
U mom selu gradila se nova kapela pa sam obećao da ću kao svoj doprinos sagraditi i darovati orgulje. Uspio sam 2011. godine predati orgulje s 5 registara.
Osjećao sam pomoći i župljanima Viduševca, s kojima sam živio 11 godina: 4 godine prije Domovinskog rata, 4 godine s njima u progonstvu i 3 godine s njima kao povratnik nakon Oluje. Orgulje s 13 registara dovršio sam i darovao 2013. godine.
Treće orgulje napravio sam na molbu mons. Mile Bogovića, gospićko-senjskog biskupa, te udbinskog Župnika. Oni su platili firmi Škrabl metalne svirale, elektromotor i sviraonik, a sve ostalo napravio sam ja. Orgulje su blagoslovljene u kolovozu ove godine.
3. Manje je poznato da ste 2002. godine doživjeli infarkt te da bolujete od šećerne bolesti. Dok se mnogi, pritisnuti bolešću, siromaštvom i drugim nedaćama predaju i gube volju za bilo što, Vi očito ne poznajete riječ „dokolica“, a bolest kao da vas je ispunila stvaralačkom energijom? Od 2000. godine moje su se obveze umnažale otvaranjem gradilišta porušenih i osakaćenih crkava od Jasenovca do Karlovca. Samo tijekom 2001. godine napravio sam više od 90.000 kilometara autom. Kardiolog mi je nakon infarkta u siječnju 2002. godine savjetovao: „Ako hoćeš živjeti, moraš biti fizički aktivan!“ Šetnja po zagrebačkim ulicama i hodanje po Sljemenu nije me ispunjavalo. Počeo sam graditi makete povijesnih brodova… No, i to je bilo premalo. Tada sam na internetu pronašao plan gradnje orgulja s mnogim podacima te sam u Svećeničkom domu, gdje sam upravitelj od 2004. godine, uz svoje svakodnevne dužnosti nalazio i dovoljno vremena za novi hobi. Uz infarkt srca problema imam i sa šećerom. Na inzulinu sam. Ako sam u radionici barem 3 sata dnevno, ne trebam inzulin. Moram priznati da sam tijekom minulih godina čineći dobro drugima zapravo činio dobro sebi, svom zdravlju i svom životu.
4. Što biste u ovo blagdansko vrijeme, vrijeme radosti i darivanja, poručili našim čitateljima u zemlji i inozemstvu, koji na različite načine podupiru rad Caritasa Zagrebačke nadbiskupije? Već desetljećima mi zvoni rečenica vjernički raspoloženog oca iz Bosne i Hercegovine, čiji se sin priženio u župu Viduševac: „Nemereš ti Bogu dati toliko, koliko on tebi može uzvratiti!“ Sjetio sam se te rečenice na tisuće puta. Rekao sam u sebi: To je Ljubav prema Bogu i čovjeku. Ta se rečenica može reći i latinski. U samo jednoj riječi, jednostavno: CARITAS.
Dragi prijatelji Caritasa! Pogledajmo na Nebo i vidjet ćemo pravu zvijezdu koja će nas dovesti do Betlehema. Otvorimo uho i čut ćemo pjev anđela. Zapjevajmo i mi s njima. Pođimo se pokloniti Isusu noseći mu darove dobrih djela. Ne trebamo ići daleko. Dovoljno je otići do prvih koje mjesecima zaobilazimo. Prepoznajmo Herode i sklonimo Isusa na sigurno. Hvala Vam što preko Caritasa svjedočite Božju milosrdnu ljubav!
Razgovor vodio: Zvonko Erceg