9.4.2021.
Veliko siromaštvo, ali i dugogodišnji ropski rad u djetinjstvu i mladosti, solidan životni standard u srednjoj dobi te siromaštvo i smrzavanje pod stare dane – obilježili su životni put Štefanije Postružin (87), koja živi u potresom oštećenoj kući u sjeverozapadnom dijela Zagreba sa sinom koji boluje od shizofrenije te drugih bolesti, a koja kaže kako se nada da će priroda uskoro učiniti svoje, jer kičma joj je teško stradala pa je ruke i noge više ne slušaju, dom za starije si ne može priuštiti, a u studenom će ona i sin, prema svemu sudeći, ostati i bez prijeko potrebne pomoći u kući!
Sudeći prema životnim pričama više starijih osoba – s kojima smo razgovarali tijekom zadnja dva tjedna na različitim zagrebačkim adresama – Hrvatska kao da se, malo po malo, vraća u doba siromaštva, kakvo je na ovim prostorima vladalo u prvoj polovici te sredinom 20. stoljeća!
Mnogo Zagrepčanki i Zagrepčana starije dobi te bivših beskućnika ispričalo nam je, naime, vrlo sličnu životnu priču: odrastali su u velikom siromaštvu, kasnije su uspjeli izgraditi kuću, ili kupiti, unajmiti, odnosno od države dobiti stan, nakon čega su živjeli sasvim pristojno, da bi zadnjih godina krivulja njihovog životnog standarda krenula naglo prema dolje, spustivši se na razinu s koje su se odlijepili pedesetih, odnosno šezdesetih godina prošlog stoljeća.
”Doista je mnogo starijih osoba koje danas žive na rubu, ili ispod ruba siromaštva, u uvjetima koji su ponekad ispod razine osnovnog ljudskog dostojanstva, što se primjećuje iz svakodnevnih upita korisnika za pomoć od Caritasa Zagrebačke nadbiskupije. Mnogo je onih koji su prisiljeni birati: da li kupiti hranu ili platiti režije“, izjavila je Jadranka Bosnar, voditeljica Socijalne službe Caritasa Zagrebačke nadbiskupije, kada smo ju zamolili da nam pomogne da zajedno sa socijalnim radnicama Caritasa uđemo u domove nekolicine potrebitih sugrađana te da široj javnosti ispričamo njihove životne priče.
Od 13. do 21. godine života radila kao ropkinja!
Veliko siromaštvo, ali i dugogodišnji ropski rad u djetinjstvu i mladosti, solidan životni standard u srednjoj dobi te siromaštvo i smrzavanje pod stare dane – obilježili su i životni put Štefanije Postružin (87), koja od 1959. godine živi u obiteljskoj kući u sjeverozapadnom dijela Zagreba (oronuloj i oštećenoj u potresu), a koja kaže kako se nada da će priroda uskoro učiniti svoje, jer si dom za starije ne može priuštiti, a uskoro bi, prema svemu sudeći, mogla ostati i bez prijeko potrebne pomoći u kući…
”Raditi više ne mogu, jer me ruke ne služe. Često i padnem. Zadnji puta me skoro pogazio auto. Pala sam nasred ceste i nisam mogla ustati. Srećom, mladić je uspio zakočiti. Izašao je i pomogao mi da uđem u kuću. Više ne izlazim. Sin mi donese što treba, ali i on je bolestan. Ima shizofreniju i u invalidskoj je mirovini. Osim toga, jako je osjetljiv. Ne smijem mu reći da me nešto boli, jer on onda cijelu noć ne spava. A kada se vrijeme mijenja, strašno me boli… Osim toga, uskoro nam istječe program pomoći u kući, plaćen od strane Europske Unije. Kada naša Vesna više ne bude mogla dolaziti, ne znam kaj ću. Nema više onda…”, zamišljeno priča baka Štefanija.
Krajem studenoga ostaju bez pomoći u kući
Vesna Žukina, djelatnica u programu pomoći u kući, objašnjava da je ona zaposlena na određeno vrijeme kroz projekt ”Suzi” financiran iz EU fonda, a taj projekt završava 30. studenoga ove godine, nakon čega će ona, prema svemu sudeći, opet na burzu rada, a baka Štefanija i njezin sin Damir, ostati će bez prijeko potrebne pomoći u kući.
”Shizofrenija je nasljedna i ja sam je naslijedio od tate. On je znao jako vikati i svašta govoriti, kada bi ga uhvatilo. Budući da sam vrlo osjetljiv, to me jako pogađalo i prenijelo se i na mene. Bio sam na liječenju u Jankomiru i u Vinogradskoj, a kada me uhvatila teška depresija, dugih šest godina sam, od 2009. do 2015. ležao gore na katu, tu u našoj kući, u krevetu”, kaže Damir.
Dodaje da osim shizofrenije, ima i šećernu bolest, artrozu, paradentozu, visoki tlak, a morao bi uskoro operirati prostatu te ići na operaciju bolesnog kuka…
Njegova majka također pati od šećerne bolesti (još od 1987. godine), no još uvijek si sama, rukama koje jedva da ju slušaju, četiri puta dnevno daje injekcije inzulina! Kičma joj je posve stradala pa su joj ruke gotovo ukočene, plave i hladne. No, unatoč svemu, još uvijek daje sve za svog Damira.
Dimnjak stradao u potresu, voda im curi preko struje
”Baka Štefica je moj heroj! Ona je prekrasna osoba koja se jednostavno ne predaje. Svako jutro si kaže: ‘Moram se dignuti, jer će me krevet inače zauvijek zarobiti’. I tako se bori, iako joj tijelo otkazuje poslušnost. Puno hladnoće je pretrpjela! Kuća im je na svjevernoj strani, šuma s obje strane i tu je strašno hladno. Kuća je stara, a još k tome stradala u potresu. Dimnjak je neupotrebljiv, voda im curi preko struje, prozori su stari i ne dihtaju, a oni si ne mogu priuštiti pošteno grijanje na plin. Zato griju malo, onoliko koliko procjene da mogu platiti”, objašnjava Vesna Žukina, požrtvovana djelatnica programa pomoći u kući, koja je postala skoro dio ove obitelji.
Dodaje kako je veliko pitanje kaj bu bilo kada baka Štefica više ne bude mogla. Trebala bi, kaže, ići u dom, ali platiti ga ne može, dok se mjesto u socijalnom domu čeka godinama…
”Htjeli bi mi da naša Vesna ostane… Znam da bi ti Vesna došla k nama i po noći ako treba”, kazala je baka Štefanija, gledajući je kao anđela. Nadovezao se Damir riječima da je Vesna u vrijeme ‘lockdowna’ dolazila sa suprugom u njihovom automobilu i dovozila im potrepštine iz dućana.
On prima 1500 kuna socijalne pomoći, a invalidska mirovina mu iznosi 1200 kuna, no četvrtinu iznosa mu, kako kaže, oduzimaju zbog dugova.
”Reci kako si išao u crkvu po kruh, kako nismo imali što za jesti”, podsjeća ga majka Štefanija.
”Bio sam u bolnici, a oni su zvali mamu da potpiše da će biti moj skrbnik i da će o meni brinuti?! Kako, kada je i sama bolesna i nemoćna? Bilo je strašno u to vrijeme. Stari je ležao dolje, bolestan, a ja gore – na katu. U krevetu sam bio sve do 2015. godine, kada je otac umro. Strah mi je utjerao u kosti, no kroz umjetnost sam to izbacivao”, kazao je Damir, koji mi je kasnije pokazao svoje vrlo zanimljive slike, crteže i grafike, poslagane uza zid, na podu i po stolu njegove vrlo hladne, rijetko grijane sobe.
Nemaju za režije pa Damir grije samo ako je ispod nule
Damirova majka Štefanija, pak, prima mirovinu od 2800 kuna, od čega za grijanje izdvaja 1500 kuna mjesečno. Kada bi se grijali kako valja, račun bi, kažu, prelazio 2000 kuna. Stoga štede, pa Damir ne grije, sve dok temperatura ne padne ispod ništice.
Baka Štefanija je, kaže nam Vesna, imala i strašno teško djetinjstvo. Od navršene 13. pa sve do 21. godine života ropski je radila kod jedne obitelji – kojoj su je roditelji poslali 1947. godine, zbog vrlo teške bijede u kojoj su živjeli.
”Osmero djece nas je bilo, a mama je umrla u 41. godini života. Mene su iz Prigorja dali u Slavoniju, sa 13 godina, da im budem sluga. Majka je u to vrijeme oboljela od raka, a tata je prodao i ono malo zemlje što smo imali – kako bi kupio lijek. Kao danas se sjećam kako mi je mama za put dala dva kuhana jaja i krišku kukuruznog kruha. Godinu i pol služila sam kod te obitelji, a za to vrijeme dobila sam jednu haljinicu. Radila sam sve: vodila krave na pašu, kopala na polju, češljala konje i krave… Ujutro u pola pet bi došla gazdarica i povikala: ‘Zar još spavaš, sunce ti tvoje?!”, još se svega živo sjeća sitna starica živih očiju.
Potjerala ju u Zagreb, jer se bojala da se muž u nju ne zagleda
Kaže da je gazdarica s vremenom poželjela da ona ode s njihovog domaćinstva, jer se, valjda, bojala da njezin muž ne bi poželio nju iskoristiti, jer je od djeteta tada postajala djevojka.
”Gazda je imao brata u Zagrebu i dali su me njemu. Tu sam, u velikoj kući u Ulici Medveščak, godinama bila kućna pomoćnica. Ujutro u četiri sata išla sam na tržnicu i čekala u redu za svinjsku glavu, za ribe i za druge namirnice. Sve te godine radila sam samo za socijalno i za to što su me uzdržavali. Plaću nisam dobivala. No, u toj velikoj kući, koju su tadašnje vlasti uzeli mojim gazdama te im ostavili samo jedan stan, stanovao je i direktor Gradske štedionice. Pitala sam njegovu ženu bi li me on mogao zaposliti negdje u tvornici. On mi je našao posao u Plivi. U 22. godini života, a to je bilo 1955. godine, napokon sam mogla otići od gazdi kojima sam osam godina bila sluškinja, bez dinara plaće za svoj rad”, svakog detalja živo se i danas sjeća Štefanija Postružin.
No, ni plaća u Plivi, za radnicu sa samo tri razreda škole (školovanje je prekinula kada je pošla za sluškinju), nije bila dovoljna za plaćanje podstanarstva, pa makar i u tijesnoj sobici. Tada mlada djevojka, stoga je mjesecima spavala na otvorenom tavanu u stambenoj zgradi, bez vode, struje i sanitarnog čvora… Kada bi Katedrala zvonila pet sati, ustajala bi i hitala na posao u Plivu.
Uselili u mokri podrum 1959. godine
”Jedna kolegica me jednom upitala: ‘Hoćeš sa mnom stanovati?’. Soba je stajala 3000 dinara, a ako smo bile dvije, svaka je trebala dati 1500. Pristala sam i to je bio spas! Spavale smo u istom krevetu, no bila sam presretna. Napokon sam mogla bez brige zaspati”, prisjeća se baka Štefica, pa napominje da se udala 1957. godine, ali da je i nakon udaje, još mjesecima spavala sa kolegicom u toj sobici.
Moj muž i ja, zajedno s mojim bratom, smo 1959. godine kupili voćnjak – ovdje visoko iznad Ilice i tu smo počeli graditi kuću. Već 1. listopada iste godine smo uselili, iako je kuća imala samo temelje i podrum. U mokri podrum stavili smo daske na pod te šparet ‘kozu’ u kut i tu smo prezimili. Bili smo sirotinja i kada se, 1960. rodio naš Damir. Kasnije sam u Plivi dobila kredit na dvadeset godina. Bilo me strah: što ako umrem prije nego otplatimo dug? No, nekako smo izgradili kuću, a onda je muž obolio…”, rijeka sjećanja razlila se prizemljem sada već oronule i prohladne katnice u Ulici Srednjak, na prvim obroncima Zagrebačke gore.
Pogled na televizijski ekran u kutu, koji jedini razbija tišinu u kojoj baka Štefica živi, vratio ju je u stvarnost.
”Vesna nam ga je donijela pa sada imamo i televizor! Sretna sam zbog toga da sretnija ne mogu biti”, vedro će gospođa Postružin.
‘Zamolite ih da nam ostave pomoć u kući’
Potom priča kako do 4 sata ujutro često ne može zaspati, jer cijelu noć razmišlja – što će sutradan raditi, što sve mora napraviti…
”Ujutro se jedva dignem tako umorna, pa se pitam: Kaj ja imam od toga?
Na pitanje, kako bi im mogli pomoći, kažu da bi im najveća pomoć bila kada bi im i nakon 30. studenoga ostavili uslugu pomoći u kući.
Vesna im, kažu, dolazi tri puta tjedno po tri sata. Ona počisti, opere, ispegla…, napravi sve što treba, a uz to i razgovara s njima, zajedno ponekad i zapjevaju, šale se i zezaju.
”Baka ide sve starija i doista joj treba pomoć. Bitno je da netko dođe i nakon isteka programa Suzi. Najmanje je važno hoću li to biti ja, ili netko drugi”, zaključuje Vesna Žukina, koja je nakon šest godina provedenih na zavodu za zapošljavanje, prije nepune dvije godine dobila posao na određeno vrijeme i to preko programa ‘pedeset plus’.
Koliko joj taj posao znači i s kakvim žarom i veseljem ga obavlja, najbolje govore sretne oči bake Štefanije i široki osmjeh njezinog sina Damira.
Bilo bi nepravedno i to im oduzeti.
Snimio: Damir Kramarić
Izvor: http://promise.hr