21.3.2023.
U sljedećem intervjuu predstavljamo gđu Mariju Matijaščić, jednu od zauzetijih darovateljica Kuće za žrtve obiteljskog nasilja Caritasa Zagrebačke nadbiskupije. Ima 40 godina, a po zanimanju je magistra ekonomije. Sa suprogom Božidarom ima osmero djece. Žive u Samoboru, u župi sv. Anastazije.
CZN: Prije koliko godina i kako je započela Vaša suradnja s Caritasom Zagrebačke nadbiskupije, kroz pomoć ženama i djeci smještenima u ovoj kući?…
Gđa Matijaščić: Suradnja i prvi kontakt s Caritasom Zagrebačke nadbiskupije dogodili su se prije dvadeset i jednu godinu. Tada smo moj suprug i ja sa Zajednicom mladih iz naše župe i kapelanom vlč. Antunom Šogorićem posjetili ovu Caritasovu kuću i uručili donaciju. U to vrijeme ova kuća još nije bila registrirana za žrtve obiteljskog nasilja, već su u njoj smještavane žene, s djecom ili bez njih, sa socijalnim, zdravstvenim i drugim problemima. Dakle nakon tog prvog susreta uslijedilo je još nekoliko posjeta i donacija zajedno sa zajednicom iz župe ali se moj kontakt sa ženama nastavio i poslije toga.
CZN: Jesu li i na koji način u Vaše pomaganje ovoj kući uključeni članovi Vaše obitelji i/ili rodbina i prijatelji?…
Gđa Matijaščić: U početku su to bile donacije naše obitelji u vidu hrane i raznih potrepština za djecu. Kako su potrebe Kuće i korisnica rasle tako sam počela kontaktirati naše kumove i prijatelje. To su najčešće bile specifične potrebe osoba koje su tek stigle u Kuću. Moram ovdje naglasiti da često nismo znale ni voditeljica Ljiljana ni ja gdje i kako ćemo potrebne stvari pribaviti, npr. potrebnu jaknu, cipele ili mikrovalnu pećnicu, ali Božja Providnost nas je toliko puta iznenadila preko znanih i neznanih ljudi. Ova donatorsko-posrednička povezanost s Caritasovom Sigurnom kućom nije samo moja misija jer me u tome podržava i pomaže mi obitelj – suprug i djeca. Nastojim te aktivnosti uklopiti u naš obiteljski raspored pa nerijetko sjede u autu okruženi doniranim stvarima dok ih prevozim od darovatelja do Kuće.
CZN: Postoji li neki redoviti ritam doniranja tijekom godine, ovisno o blagdanima, ili donirate i redovito ali i izvanredno, kada ste sami u prilici i imate sredstava za donaciju odnosno kada Sigurna kuća ima neku izvanrednu potrebu, npr. nabava nekih kućanskih uređaja?…
Gđa Matijaščić: S obzirom da se adresa Sigurne kuće mora čuvati u tajnosti, postala sam veza između Caritasovih korisnika u njoj smještenih i dobrih ljudi iz naše sredine. U dogovoru s voditeljicom Kuće, odem do darovatelja po donacije svojim automobilom i dovezem ih do Kuće ili dogovorim s darovateljima uplatu za točno određenu svrhu, npr. za perilicu posuđa. Kuća ima i prijatelje koji prigodno za sv. Nikolu i Uskrs prikupe i pripreme darove za djecu i majke te jedna obitelj koja donira bijelu tehniku. U krugu darovatelja Kuće su i naši poznanici, koji žele darivati i to radosno čine - svako od njih prema svojim mogućnostima. Uglavnom to čine za vrijeme velikih blagdana ali i tijekom čitave godine, ovisno o trenutnim potrebama.
CZN: Da li tijekom proteklih godina pomažete i nekim drugim osobama u potrebi, usporedo s pomaganjem Caritasovoj Sigurnoj kući?…
Gđa Matijaščić: Preko naše prijateljice časne sestre Anete Rajić, naša obitelj također je organizirala i akciju za Caritas iz Sremske Mitrovice. Uz pomoć dobrih ljudi iz Samobora, za potrebe te akcije, prikupili smo za djecu svih uzrasta mnogo odjeće i obuće, koja im je bila nužno potrebna.
CZN: Što je ono što Vas je pokrenulo na pomaganje i što je ono što Vas uvijek iznova potiče da nastavite pomagati Caritasu i njegovim korisnicima?…
Gđa Matijaščić: Na pomaganje i suradnju potaknula me ranjivost žena i djece, njihova trenutna nemoć ali i zahvalnost za svaku pruženu pomoć. Njima često jedna lijepa riječ i osmijeh više znače nego sve materijalno. Osjećam da je moja dužnost pomoći čovjeku u potrebi. Ako želimo da djeca iz Sigurne kuće ne trebaju našu pomoć kada odrastu, moramo sada pomoći njihovim majkama da se osamostale i da uspiju napraviti za svoju djecu najviše i najbolje što mogu.
CZN: Je li se tijekom godina pomaganja korisnicima Sigurne kuće promijenio Vaš pogled na Caritas ali i na njegove korisnike, na potrebite, posebice na žrtve obiteljskoga nasilja?… Jeste li primijetili i neke promjene u radu Sigurne kuće?...
Gđa Matijaščić: Na Kuću gledam kao na odskočnu dasku prema boljem životu za majke i djecu žrtve nasilja. Maknuti se iz nasilja i krenuti novim životom zahtjeva mnogo hrabrosti i snage od samih žena. Iako većina njih nije odrastala u dobrom okruženju i do sada imala normalan život, imaju volju to promijeniti i pružiti djeci sigurno odrastanje. Kroz te susrete i moja djeca uče da nemamo svi jednake mogućnosti i da moramo prije svega biti ljudi. Ponekad prevozimo donirane igračke koje moja djeca nemaju ali kroz to iskustvo uče se poniznosti i da budu zadovoljni onime što imaju. Dodala bih da je Kuća sada puno bolje organizirana nego li je to bilo prije dvadesetak godina. Žene se brže osposobljavaju za samostalan život, pruža im je kvalitetna stručna, psihološka i duhovna pomoć. Ali vidim veliki problem kada te žene trebaju napustiti Kuću zato što nema sustavnog rješenja. Vrlo je teško s malom djecom pronaći stan i posao. Nažalost neki stanodavci a i poslodavci smatraju te žene neprikladnima. Mislim da je tu potrebno učiniti određene pomake i poboljšanja kako bi se ženama olakšalo zapošljavanje, rješavanje stambenog pitanja i sigurnog okruženja za odrastanje njihove djece.
CZN: Što biste poručili svima onima koji imaju vremena za volontiranje a iz nekog razloga su suzdržani jer smatraju da se svatko mora pobrinuti za sebe i da je svatko sam kriv za svoje životne neprilike ili uopće ne pomišljaju da bi trebali dati svoj doprinos ublažavanju raznih nevolja kojima su pritisnuti naši sugrađani?...
Gđa Matijaščić: Ne smatram da je netko kriv za svoju tešku životnu situaciju već da nemamo svi jednake uvijete u kojima smo odrasli i živjeli. Žene iz Caritasove Sigurne kuće su prije živjele onako kako su mogle i znale, ali me veseli kad vidim koliko su se spremne žrtvovati za svoju djecu da im pruže bolji život. Mnoge od tih žena kreću novim životom, prema smjernicama koje su naučile u Kući od stručnog tima, koji se nesebično daje. Nadalje mislim da svatko može naći načina kako pomoći drugima. Preporučam da to bude netko iz njegove okoline. Često spominjemo Afriku a ove dane nažalost i Tursku i mislim da moramo i tu pomoći. Ali pogledajmo svoju ulicu, naselje i grad... Imamo potrebite oko sebe! Ako nemaš novaca i hrane - imaš osmijeh i lijepu riječ. 🙂 Molimo za vodstvo Duga Svetoga da to pomaganjem ne bude da ja umirim svoju savjest nego istinsko služenje Isusu u ljudima koji su mi stavljeni na životni put. I budimo u tom ustrajni. Potrebno se samo organizirati i tada pomaganje drugima postane dio našeg života. Kroz takvo djelovanje ne postajemo samo bolji ljudi već i svjedoci koliko je Bog domišljat i koliko mu je stalo do svakog čovjeka.
-
Ovaj intervju objavili smo i na našoj facebook stranici.