»OD DANAS POČINJE VAŠ BOLJI ŽIVOT«

12.3.2021.

Povodom obilježavanja 13 godina rada naše Sigurne kuće, tijekom ovoga mjeseca objavljujemo životne priče nekoliko njezinih bivših korisnica. Danas donosimo svjedočanstvo gospođe Vanje.


Nakon 6 godina nasilja u obitelji skupila sam hrabrosti i snage i prijavila nasilnika bivšeg supruga u centar za socijalnu skrb. Centar za socijalnu skrb nakon moje izjave ponudio mi je smještaj u Caritasovoj Sigurnoj kući. Prva pomisao bila mi je da neću biti prihvaćena zbog moje pravoslavne vjeroispovjesti, ali me u vezi moje vjere i nacionalnosti nitko nikada nije ništa pitao.

Kada smo moje troje djece i ja stigli u Sigurnu kuću pozvana sam u ured da porazgovaram sa stručnim timom kuće. Kada sam im ispričala što smo sve djeca i ja doživjele od nasilnika, ispričala sam da sam godinama zlostavljana na razne načine. Kazali su mi da je to sve iza mene i da od danas počinje moj bolji život, da će se sve riješiti. Tada mi je to zvučalo kao lažna utjeha. Sigurna sam bila da to govore da me utješe. Tada sam bila psihički loše, samopouzdanje davno izgubljeno, utučena, izgubljena... Za sebe sam mislila da sam nitko i ništa jer to sam iz dana u dan godinama slušala. Moja djeca bila su prestrašena u tolikoj mjeri da su se svakoga bojali i nikome se nisu približavali. Kroz svakodnevni razgovor sa stručnim timom kuće moja djeca i ja bili smo psihički jači i stabilniji.

Došao je i taj dan da sam morala da se sastanem sa zlostavljačem na sudskom ročištu bila sam u strahu i bojala se kako će to sve proći, ali sama nisam bila. Uz mene svaki put bio neko iz tima i zahvaljujući njima osjećala sam se sigurno i snažno.

Caritasova Sigurna kuća za mene nije bila samo ustanova nego moj dom u kojem smo djeca i ja bili sigurni, bezbrižni i sretni, a stručni tim kao moja obitelj jer oni su uvijek bili tu kad god mi je bilo potrebno da me netko sasluša, savjetuje, pomogne. Zahvaljujući njima vratila sam samopouzdanje, vjeru u sebe. Zahvaljujući psihičkoj pomoći počela sam da volim i poštujem sebe i da čvrsto stojim na svojim nogama, a moja djeca više nisu bila plašljiva nego vesela i sretna.

Nakon godinu dana boravka u Sigurnoj kući bila sam psihički spremna da počnem samostalan život sa svojom djecom. Počela sam da tražim stan. U potrazi za stanom pomagali su mi i zaposlenici ali kada bih kazala stanodavcu da sam samohrana majka troje djece tu bi se završavao razgovor. Nakon dva mjeseca traženja, našla sam stan u kojem sam i danas, već četiri godine. Kada sam voditeljici Sigurne kuće kazala da sam našla stan rekla mi je da napravim popis svega sve što mi je potrebno, što sam i dobila: posuđe, posteljinu, ručnike te novu perilicu veša, koje nije bilo u stanu a Caritas mi ju je kupio i dovezao.

Nekoliko dana prije nego što sam izašla iz Sigurne kuće voditeljica me pozvala u ured i kazala mi je da će mi Caritas davati tri mjeseca po 2.000 kuna za stan i režije i da su našli donora za ćerkinu stipendiju do kraja njenog školovanja - gdinu dana po 1.750 kuna mjesečno. Od sreće počela sam plakati. Tada me voditeljica Kuće zagrlila i kazala da sam to i zaslužila.

Na dan kad sam otišla iz kuće bilo mi je teško jer sam napustila svoj bezbrižni dom, a sa druge strane sretna jer počinjem sa svojom djecom novi život.

Po izlazku iz kuće nastali su mnogi problemi. Nisam mogla dijete upisati u vrtić jer sama nisam mogla da prijavim djeci prebivalište. Trebala mi je suglasnost od njihovog oca koji, naravno, nije htio da potpiše. Sudskim postupkom dobio je zabranu viđanja i susreta s djecom ali je ostalo zajedničko skrbništvo. Oko osam mjeseci od institucija čekala sam da dobijem odobrenje da djecu mogu prijaviti i za to vrijeme radila samo onda kada je starija kćer mogla da čuva dvoje malih. Stigla zima veće režije nisam imala dovoljno novca da platim stan i režije i tad mi je voditeljica Sigrne kuće, s kojom sam i još uvijek u kontaktu, kazala da se obratim Caritasu za novčanu pomoć. Za par dana dobila sam od Caritasa 2.500 kuna. Ubrzo nakon toga dobila sam prebivalište, uspjela upisati djete u vrtić, našla posao pa smo počeli normalno da živimo.

Još jednom donacijom zagrebački Caritas pomogao je meni i mojoj djeci. Bilo je to pred Božić 2018. godine, kada su nas izabrali među primatelje donacije iz Amerike. Dobili smo 4.000 kuna.

Nažalost u srpnju 2020. godine otkiven mi je tumor na mozgu. Dobila sam otkaz. Pošto skoro svakodnevne glavobolje nisam sposobna da radim onoliko koliko sam radila i teška mi je financijska situacija. Opet sam zatražila pomoć od Caritasa i dobila sam 2.000 kuna.

Ali tu pomoći Caritasa nije kraj jer evo upravo mi je javila voditeljica Sigurne kuće da je našla darovatelja koji će do daljnjega, zbog moje trenutno teške ekonomske i zdravstvene situacije, mojemu sinu uplaćivati na račun mjesečno 1.750 kuna. Njoj i darovatelju puno hvala!

Od srca se zahvaljujem Caritasu i svim dobrim ljudima koji su meni i mojoj djeci do sada pomagali. Zahvaljujući Caritasu riješila sam se zlostavljača, a pošto sam ja veliki borac riješit ću se i tumora i opet ću raditi za svoju djecu i sebe.

Vanja


-
Na fotografiji: Nacionalni park Krka / Izvor: Hrvatska turistička zajednica / Autor: Ivo Biončina
Posebno zahvaljujemo autoru fotografije na dozvoli za objavu iste uz ovaj tekst.