21.1.2026.
Ivan Ninković, novi voditelj Caritasova prihvatilišta za beskućnike u Sesvetskom Kraljevcu, govori o (ne)vidljivosti beskućnika u društvu, njihovim životnim pričama i Caritasovu poslanju prema zamisli bl. kardinala Stepinca
Nakon što je poslao otvorenu molbu za posao Ivan Ninković dobio je poziv s. Jelene Lončar, ravnateljice Caritasa Zagrebačke nadbiskupije, te je rado prihvatio radno mjesto voditelja Caritasova prihvatilišta za beskućnike u Sesvetskom Kraljevcu. Dugogodišnja voditeljica prihvatilišta Iva Hrvačić, koja je otišla u mirovinu, ostavila mu je u nasljeđe funkcionalnu ustanovu, koju nastavlja voditi uz pomoć stručnoga tima. Beskućnici su, kaže, zrcalo društva. Njihov je položaj posebno težak u hladno doba godine. Novi je voditelj posvjedočio kako mu vjera daje nenadomjestivu snagu u poslu koji je više od usluge. Ispit na kojem vjera stoji i pada, smatra sugovornik, upravo je pomoć osobama u potrebi.
Svakidašnjica u prihvatilištu
Korisnici prihvatilišta, »naši dečki«, kako kaže Ninković, jako su ga dobro primili. Potrebe korisnika složene su upravo zbog dugotrajnoga iskustva socijalne isključenosti, koje nerijetko rezultira i psihijatrijskom dijagnozom. »Gotovo polovica korisnika uzima terapiju. Doživio sam njihovu patnju, što je normalno. Trenutačno je u prihvatilištu dvadeset korisnika, a prosjek je godina 50. Gotovo četvrtina hrvatski su branitelji. Trećina su bivši zatvorenici. Naši su korisnici benigni, no mogućnost ulaska u konfliktne situacije česta je, uzevši u obzir njihovo psihofizičko stanje. S druge strane pravila rada prihvatilišta definirana su pozitivnim propisima Republike Hrvatske u domeni socijalnoga rada. Određeno je vrijeme obroka, a radno sposobni korisnici brinu se o higijeni kuće te održavaju okućnicu i vrt oko nje. Uz stručne i pedagoške standarde koje primjenjujemo u radu, uvelike mi pomaže vjera s kojom pristupam ovomu poslu. U protivnom, smatram, vrlo brzo postao bih hladan ili bih brzo izgorio«, rekao je sugovornik.
Životne priče beskućnika
»U Zakonu o socijalnoj skrbi beskućnik je definiran kao osoba koja nema mjesto stanovanja ni sredstva kojima bi mogla podmiriti troškove stanovanja, a smještena je ili se koristi uslugom organiziranoga stanovanja u prihvatilištu ili prenoćištu ili boravi na javnim ili drugim mjestima koja nisu namijenjena za stanovanje. Nažalost, broj takvih osoba raste. Razlozi zbog kojih do toga dolazi vrlo su široki. Velika većina njih dolazi iz sredine trajne socijalne isključenosti, još iz doba djetinjstva, gdje je ona bila uvjetovana vrlo lošim odnosima u obitelji, zlostavljanjem u dječjoj dobi ili ulaskom u mladenačku dob. Ako bi i bili udomljeni izvan vlastite obitelji, vrlo bi često inercijom dospjeli na drugo mjesto – u prihvatilište za beskućnike, budući da nisu bili sposobni ostvariti radni odnos koji bi mogli održati dulje od nekoliko mjeseci. Beskućnici se zapošljavaju, ali dio njih ne može zadržati posao. U posljednje vrijeme sve je više korisnika prihvatilišta u Hrvatskoj koji dolaze iz sustava socijalne skrbi. Nakon što su napustili domove nažalost nisu se snašli i jedini su im izlaz prihvatilišta. Kada promatramo socijalne anamneze naših korisnika, čovjek zaključi da nisu imali mnogo šanse postati nešto drugo. Međutim, postoji i druga kategorija beskućnika, koja je nešto rjeđa. To su ljudi koji su stjecajem okolnosti doživjeli opći lom u životu; primjerice gubitak zdravlja koji je kasnije uvjetovao gubitak radnoga mjesta, što je rezultiralo nemogućnošću financiranja života kojim se do tada živjelo. To potom nerijetko dovodi do raspada braka i gubitka obitelji. Naposljetku osoba izgubi zdrav razum. Jedno vuče drugo«, pojasnio je Ninković.
Prihvatilište je utočište
»U prihvatilištu prihvaćamo ljude. Caritas je plod inicijative blaženoga Alojzija Stepinca, koji ga je osnovao. Njegova je nakana bila da Caritas ne bude samo usputna djelatnost udjeljivanja priloga, nego da u srži naše nadbiskupije bude trajno opredjeljenje za siromašne i obespravljene. Na toj tradiciji počiva i prihvatilište za beskućnike Caritasa. Mi ih prihvaćamo, za njih je ono infugium, utočište. Utočište koje ih štiti od onoga vani, od čega se žele skloniti – hladnoće, alkoholizma, zlouporabe narkotika, nasilja, gladi. Mnogi bi umrli da ostanu u ambijentu u kojem se nalaze. U prihvatilištu pak mogu biti siti, na toplom i sigurnom uz osobe koje ih poštuju, gdje će u suradnji sa stručnim timom biti potaknuti da pokušaju donijeti dobre odluke koje će ih maknuti iz protučovječnoga ambijenta«, pojasnio je sugovornik.
Osobna krivnja ili krivnja društva?
Komentirajući laička objašnjenja beskućništva, koja se kreću od teze »sami su krivi« do teze »krivo je društvo«, sugovornik je pojasnio da takva objašnjenja najčešće nisu točna ili su nepotpuna. Postoje svijetli primjeri izlaska osoba iz beskućništva i trajnoga povratka u svijet rada, posvjedočio je sugovornik, ali socijalno isključenim osobama to je vrlo teško postići. Baš zbog toga ustanove i sugrađani trebaju im biti potpora. »Postoje primjeri gdje osoba odluči iskoprcati se iz beskućništva i uspije u tome. Kod beskućnika govorimo o ljudima koje društveni sustav ne želi prepoznati i koji su mu teret, a oni žele biti dijelom toga sustava. Kada u tome ne uspiju, psihički obolijevaju i dolazi do životne havarije. Postoje ljudi koji će se izvući iz takve situacije vlastitom snagom – koji si zacrtaju određeni cilj ili smisao – te ga i ostvare. Takvih je vrlo malo. Mi smo ustanova koja korisnicima omogućuje mir i prostor u kojem mogu donijeti ispravnu odluku. Nakon što donesu odluku, institucionalno će im se pomoći – stručnim i savjetodavnim radom, edukacijama, pisanjem životopisa, posredovanjem pri zapošljavanju – da krenu prema novomu početku«, rekao je Ninković.
Zašto je dio kapaciteta prenoćišta i prihvatilišta prazan
Najteži je dio stvarnosti beskućnika i drugih socijalno ugroženih osoba moć navike. Ninković je potvrdio da se nakon dulje socijalne isključenosti neki toliko naviknu na takav život da im promjena postane odbojna. »Postoji i kategorija ljudi koji su autodestruktivni, koji žele živjeti beskućnički. Ima ljudi koji ne žele doći u prenoćište ili prihvatilište, koji ne mogu podnijeti kolektiv i njegova pravila. Svaka socijalna ustanova ima pravilnik o kućnom redu. Postoje pojedinci koji unaprijed kažu da ne mogu obećati da će ga poštovati i radije borave u hladnom vagonu, stanu koji se ne grije, tješeći se alkoholom… Neki se hrane u javnoj kuhinji i na taj način preživljavaju«, pojasnio je sugovornik. »Osim alkohola među beskućnicima je prisutna i zlouporaba narkotika. U prihvatilištima ima mnogo liječenih, a malo izliječenih alkoholičara. Kod nas je nulta tolerancija na drogu i alkohol, kao i na nasilje i verbalno vrijeđanje.«
Svijetli primjeri reintegracije
Uza sve teško, ohrabruje da primjera uspješne reintegracije beskućnika u svijet rada ima. »Netko je mudro rekao: ako spasimo samo jedan ljudski život, spasili smo čitav svijet. Od ožujka 2016. godine do danas u prihvatilištu je boravilo 280 korisnika, od kojih je 66 pronašlo zaposlenje, 17 ih se vratilo u svoju obitelj, jedan je upisao fakultet te mu je osiguran smještaj u studentskom domu, petero se prekvalificiralo, za njih 27 ishođene su osobne iskaznice, 12 ih je ostvarilo mirovinu, 20 je smješteno u domove za starije, devetero u udomiteljske obitelji, sedmero u terapijske zajednice i troje u stambene zajednice«, istaknuo je sugovornik.
Ustanova Nadbiskupije uz partnerstvo Grada
Sugovornik je istaknuo da je prihvatilište ustanova Zagrebačke nadbiskupije, čiji rad sufinanciraju Grad Zagreb i Nadbiskupija. Voditelj prihvatilišta osvrnuo se i na prenoćište u Ilici 29 sa 20 kreveta, koje je početkom siječnja otvorio Grad Zagreb. »Grad je time učinio lijepu gestu, ali potrebe su i dalje goleme. Kao roditelj djeteta s Downovim sindromom moram reći da smo svi mi izborili prava svoje djece na razini države isključivo svojom inicijativom, a pogotovo pionirskim radom roditelja koji su prije nas imali djecu s Downovim sindromom. Ponekad pomislim da društvo ne želi bolesne, osobe rođene s nekim sindromom, kao ni beskućnike, nego da svima nudi iluziju uspješnoga, zabavnoga i bezbrižnoga života bez truda, muke i odricanja.«
»Zavodi za socijalni rad često očekuju da prihvatilišta prime i korisnike za koje nemaju uvjete, osobito teško bolesne i vrlo stare osobe, iako za takve slučajeve nemaju ni stručnih ni prostornih kapaciteta«, istaknuo je.
Anonimni donatori s pet kila odojka i 18 puta po 20 eura
Ninković je sa zahvalnošću spomenuo lijepe primjere solidarnosti i pozvao sugrađane na volontiranje. »Postoji velika potreba za financijskim opismenjavanjem, tako da u 2026. želimo nastaviti suradnju sa stručnim volonterima koji mogu omogućiti korisnicima pronaći poslove koje mogu obavljati, a takvih poslova ima. Volonteri redovito dobiju osjećaj ispunjenosti i svijest da su pomogli nekomu komu je to možda ‘posljednji vlak’. Želim zahvaliti sugrađanima koji su naši donatori. Navodim samo dva primjera posljednjih tjedana. Jedna je osoba tako ‘uletjela’ u prihvatilište prije Božića s pet kilograma pečenoga odojka. Drugi je čovjek došao i pitao koliko ima korisnika, i kada je čuo da ih je osamnaest, darovao je osamnaest puta po dvadeset eura. Oboje su željeli ostati neimenovani.«
Izvor - Glas Koncila