15.4.2026.
Caritas Zagrebačke nadbiskupije provodi supervizijske susrete za zaposlenike u Sektoru socijalnih usluga i Sektoru karitativnog rada s ciljem razvijanja njihovih profesionalnih kompetencija, povećavanja otpornosti na stres te razvijanja osjećaja sigurnosti i pripadnosti u radnom kolektivu, u okviru jednoga od ukupno dvanaest aktualnih projekta koji su financirani iz Natječaja pri Hrvatskom Caritasu za raspodjelu imovinskih dobara ostvarenih temeljem Ugovora o Caritasu Katoličke Crkve u Republici Hrvatskoj.
Supervizije za zaposlenike Sektora karitativnog rada provodi u zgradi Uprave Caritasa u Babonićevoj ulici prof. dr. sc. Križo Katinić, specijalist psihijatrije, a za zaposlenike u Sektoru socijalnih usluga za sve Caritasove kuće grupne supervizije provodi edukacijski rehabilitator Anita Lukić u Kući za mlade "Da život imaju!" u Selskoj cesti. Dodatno, za djelatnike Kuće sv. Franje odvijaju se supervizijski susreti u Vugrovcu te je ostalim Caritasovim kućama također otvorena mogućnosti istih susreta zasebno i po potrebi.
SUPERVIZIJA OBOGAĆUJE I SUPERVIZORA
Prilikom održavanja supervizije 13. ožujka dr. Križo Katinić odgovorio je na naš upit zašto su supervizije važne za zaposlenike u svim ustanovama u kojima se stručno radi s korisnicima: "Prije svega, razmjena iskustava na konkretnom terapijskom savjetodavnom radu je nešto što zahtijeva stalno propitivanje, evaluaciju i na neki način napredovanje i jedan stručni i osobni integritet i napredak onih koji rade ovako složene poslove u savjetovanju vrlo različitih psihičkih i odnosnih i obiteljskih i bračnih situacija koje su, nažalost, danas brojne ali i složene i komplicirane pa je onda tu stručno propitivanje zajednički jedan susret i osnaživanje profesionalaca i volontera koji rade takav posao nešto što je uobičajeno i svakako vrlo korisno i uvijek se na neki način odražava kroz jedan konkretan posao, konkretan rad s konkretnim, živim ljudima koji svaki na svoj način pati i tu je potreban, uz opće neke smjernice u terapiji, u savjetovanju, i jedan individualni pristup i jedan, ja bih rekao, onaj terapijski dio koji ide iz osobnosti terapeuta, savjetodavca, u poslu koji često puta nije jednostavan i nije ga lako ni profesionalno ni osobno nositi."
Na upit što bi se moglo dogoditi kada supervizija ne bi bilo, odgovorio je: "Supervizija je zapravo, neki puta, samo potvrda onoga što ljudi rade. Ja mislim da je korisna i da se ljudi, profesionalci, ne smiju ostaviti da se sami nose. Supervizija nije samo super, odozgo, nego i horizontalna rasprava, dakle ne samo supervizora, nekoga tko bi trebao dati zadnju riječ, nego kroz raspravu, kroz zajednički pristup određenom fenomenu, problemu, koji neka konkretna osoba osoba koja nam dođe nosi, mi dolazimo do nekakvih rješenja - neki put ih potvrđujemo. Ja samo moram reći da su ovdje i volonteri i zaposlenici vrlo odgovorni i vrlo stručno obrazovani tako da supervizija je jedan dodatak, ja mislim da je ne bi previše uzdizali ali isto tako ona ima svoje mjesto ali nije baš uvijek neophodna."
Na naš zaključak da se i sam supervizor obogaćuje kroz supervizije, nadovezao se: "Apsolutno! Tu ste u pravu, jer u stvarima ljudske duše, u stvarima ljudskog ponašanja imamo početna pravila ali život sam izmiče pravilima i mi moramo s jedne strane pravila primjenjivati ali uzimati u obzir i specifičnosti svake osobe, svake situacije, svakoga braka, svake obitelji, koja kao što imate onu čuvenu rečenicu kojom počinje Ana Karenjina, a ja je volim ponoviti: 'Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način.'"
Pitali smo ga očituje li se kroz ovaj stručni rad s ljudima koji imaju toliko različitih problema Božji 'trud' da svakog čovjeka stvori jedinstvenim, rekao je: "Upravo to! Potpuno se slažem s tim što ste rekli i mi stalno na to moramo misliti, mada nama trebaju okviri kao neka vodilja, a s druge strane vidimo da se pojedinac otima pravilima pa čak i onima koja su dobra za njega. Uvijek čovjek hoće jedan korak dalje istraživati, a neki puta i na vlastitu štetu pa ga onda moramo vratiti u neku centralu da se sam osjeća bolje, da drugi puta, ako ima izlet, da izlet bude u dobrom smjeru."
O PROJEKTU
Projekt "Sufinanciranje uvođenja neurofeedback terapije te supervizijskih susreta za 25 zaposlenika u Sektoru socijalnih usluga i Sektoru karitativnog rada s ciljem razvijanja njihovih profesionalnih kompetencija, povećavanja otpornosti na stres te razvijanja osjećaja sigurnosti i pripadnosti u radnom kolektivu" započeo je 1. listopada 2025., a trajat će do 30. rujna 2026. godine.
Sadržaj ove vijesti isključiva je odgovornost Caritasa Zagrebačke nadbiskupije
Više fotografija možete vidjeti u objavi na našoj facebook stranici.
