"ODGOVORNOST ZA NASILNO PONAŠANJE UVIJEK OSTAJE NA ONOME TKO NASILJE ČINI"

Nasilje u obitelji tema je o kojoj, nažalost, još uvijek moramo stalno i puno govoriti. Ne samo zato što bismo trebali upozoravati na njegove posljedice, nego prije svega zato što je važno da žrtve znaju da nisu same, da nasilje nije njihova krivnja i da pomoć postoji. U znak potpore i solidarnosti sa svim žrtvama nasilja u obiteljima Caritas Zagrebačke nadbiskupije ovaj intervju objavljuje na Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama u Hrvatskoj, koji se obilježava 22. rujna, u spomen na tragični događaj iz 1999. godine kada su na zagrebačkom Općinskom sudu tijekom brakorazvodne parnice ubijene tri žene, a jedna djelatnica suda teško ozlijeđena.

Naša sugovornica je zaposlenica zagrebačkog Caritasa socijalna radnica Ljubica Košćak, koja vodi Caritasovu Kuću za žrtve nasilja u obitelji, u kojoj su od lipnja 2008. godine do danas sigurnost, zaštitu i podršku pronašli sedamsto osamdeset pet (785) žena i djece.

-

SM - Gdje su zapravo korijeni problema nasilja u obitelji?

Košćak - Korijeni nasilja vrlo su složeni i ne možemo ih svesti na jedan uzrok. Nasilje nije samo trenutak kada netko nekoga fizički udari. Ono često počinje puno ranije, kroz ponižavanje, vrijeđanje, zastrašivanje, kontroliranje, ljubomoru, izoliranje od obitelji i prijatelja, kontrolu novca ili drugih oblika moći. U pozadini nasilnog ponašanja mogu biti različiti čimbenici, ali važno je reći da nijedan od njih nije opravdanje za nasilje. Alkohol, stres, financijske teškoće ili vlastita traumatska iskustva mogu biti okolnosti koje dodatno pogoršavaju situaciju, ali odgovornost za nasilno ponašanje uvijek ostaje na onome tko nasilje čini.

Važno je također razumjeti da se nasilje često razvija postupno. Žrtva možda u početku ni sama ne prepoznaje ono što joj se događa kao nasilje. Nasilje se može normalizirati i postati dio svakodnevice, osobito ako osoba dugo sluša da je ona kriva, da pretjeruje ili da će se sve promijeniti. Nasilje može pogoditi žene različite dobi, obrazovanja, socijalnog statusa i životnih okolnosti. Isto tako, nasilnici nisu uvijek ljudi koje bismo izvana prepoznali kao nasilne. Ono što je zajedničko mnogim situacijama jest obrazac moći i kontrole. Nasilje često nije gubitak kontrole, nego upravo pokušaj da se druga osoba kontrolira, zastraši ili podredi.

SM - Kada se nasilje pojavi, koji su prvi koraci i tko ih treba poduzeti?

Košćak - Prvi i najvažniji korak jest zaštititi život i sigurnost žrtve i djece, ako su djeca uključena. Ako postoji neposredna opasnost, potrebno je potražiti pomoć policije ili drugih nadležnih službi i, prema potrebi, udaljiti se iz situacije u kojoj postoji opasnost.

Ali vrlo je važno reći da žrtva nasilja ne mora sve učiniti sama. Često je upravo problem u tome što je osoba godinama zastrašivana i izolirana pa nema osjećaj da može donijeti bilo kakvu odluku. Zato veliku odgovornost imaju i ljudi koji se nalaze u njezinoj blizini, članovi obitelji, prijatelji, susjedi, liječnici, učitelji, kolege na poslu. Ako primijetimo znakove nasilja, ne bismo smjeli okretati glavu.

SM - U kakvom psihofizičkom stanju žene i djeca dolaze u Sigurnu kuću?

Košćak - Caritasova Sigurna kuća od lipnja 2008. godine pruža zaštitu i cjelovitu stručnu podršku ženama i djeci žrtvama nasilja u obitelji. Do danas je pomoć pružena za 785 žena i djece, kojima su osigurani siguran smještaj i osnovni životni uvjeti, zdravstvena skrb te psihosocijalna, savjetodavna i duhovna podrška. Važan dio rada je psihosocijalna rehabilitacija i osnaživanje korisnika, kao i podrška djeci u prevladavanju posljedica nasilja te njihovo uključivanje u obrazovni i društveni život. Žene potičemo na osamostaljivanje, osobito kroz obrazovanje i zapošljavanje.

U svemu tome posebno je važna suradnja s institucijama i stručnim službama, od sustava socijalne skrbi, policije i pravosuđa do zdravstvenih i odgojno-obrazovnih ustanova, lokalne zajednice i organizacija civilnog društva.

Žene i djeca, žrtve nasilja, u Sigurnu kuću dolaze u vrlo različitim psihofizičkim i životnim okolnostima, a nerijetko je riječ o žurnom prijemu zbog neposredne ugroženosti njihove sigurnosti. Često vidimo posljedice dugotrajnog stresa i traume. Neke su žene prestrašene, nesigurne, iscrpljene, neke imaju osjećaj krivnje i srama, neke teško vjeruju drugim ljudima. Djeca koja su dugo živjela u atmosferi straha, čak i kada nisu izravno fizički zlostavljana, samo odrastanje uz nasilje ostavlja posljedice. Zato je prvi zadatak stvoriti osjećaj sigurnosti. Čovjek koji je godinama živio u strahu ne može odmah prijeći na pitanje: „Kako ćemo izgraditi novi život?“ Najprije mora osjetiti da je sada siguran.

SM - Koji je prvi oblik pomoći koji im se pruža?

Košćak - Prvo se pruža sigurnost i prihvaćanje. To možda zvuči jednostavno, ali za osobu koja je dugo živjela u nasilju to je izuzetno važno. Pokušavamo stvoriti prostor u kojem žena može predahnuti, oporaviti se, biti saslušana i polako vratiti osjećaj vlastite vrijednosti i sposobnosti odlučivanja. Nakon stabilizacije zajedno se sagledavaju njezine konkretne potrebe, zdravstvene, psihološke, socijalne, pravne, financijske, stambene i druge. Cilj nije samo zbrinuti kriznu situaciju nego pomoći osobi da postupno ponovno preuzme svoj život u svoje ruke.

SM - Koliko je stručnih osoba uključeno u taj proces i koliko on može trajati?

Košćak - To nije posao jedne osobe niti jedne institucije. Ovisno o situaciji, uključuju se različiti stručnjaci: socijalni radnici, psiholozi, zdravstveni djelatnici, pravne službe, djelatnici policije i drugi stručnjaci, a važna je i suradnja s nadležnim institucijama. Caritasova Sigurna kuća pruža upravo takvu cjelovitu podršku ženama i djeci, a cilj je prekid nasilja i stvaranje uvjeta za sigurniji i samostalniji život.

Trajanje oporavka ne može se unaprijed odrediti. Netko će se relativno brzo osnažiti i napraviti velike korake, dok će drugoj osobi trebati puno više vremena. Ne možemo obećati da će svaki slučaj imati brz i jednostavan završetak. Ponekad su okolnosti iznimno teške, ponekad postoji dugogodišnja trauma, ponekad osoba nije spremna ili nije u mogućnosti odmah napraviti sve potrebne korake. Pomoć ponekad znači veliki životni preokret, a ponekad jedan mali korak, da žena prvi put nakon dugo vremena mirno spava, da dijete ponovno počne vjerovati odrasloj osobi, da osoba pronađe posao, stan ili ponovno stekne osjećaj vlastite vrijednosti.

Oporavak djece posebno je zahtjevan jer dijete često nema mogućnost razumjeti ono što se događa na način na koji to može odrasla osoba. Dijete može istodobno voljeti roditelja koji čini nasilje i bojati ga se. Može misliti da je ono krivo za svađe roditelja. Može postati povučeno, agresivno, imati teškoće u školi ili pokazivati svoje teškoće kroz različita ponašanja. Zato djeci treba pristupiti pažljivo i stručno, uzimajući u obzir njihovu dob i razvoj.

SM - Koliko je uspješan rad Caritasove Sigurne kuće i koji su pokazatelji uspjeha?

Košćak - Uspjeh ne mjerimo samo brojem osoba koje su izašle iz kuće. Najvažniji pokazatelj je ono što se događa s njihovim životom nakon razdoblja krize. Je li žena ponovno stekla osjećaj sigurnosti? Može li samostalno donositi odluke? Ima li riješeno pitanje stanovanja i zaposlenja? Može li brinuti o sebi i svojoj djeci? Jesu li djeca ponovno uključena u školu i svakodnevni život? Imaju li mogućnost graditi odnose bez straha?

SM - Možete li opisati neki primjer uspješnog osnaživanja žrtava?

Košćak - Zbog zaštite privatnosti korisnica ne možemo iznositi njihove osobne podatke niti detalje po kojima bi ih bilo moguće prepoznati. Ali mogu opisati ono što često vidimo kao obrazac uspješnog oporavka.

Žena koja dolazi u Sigurnu kuću može u početku biti uvjerena da ništa ne može sama. Nakon godina ponižavanja i kontrole izgubila je vjeru u sebe. U početku joj je možda najvažnije samo imati sigurno mjesto za sebe i djecu. A onda, korak po korak, počinje donositi vlastite odluke. Razgovara sa stručnjacima, rješava dokumente, traži posao, razmišlja o stanovanju, uključuje djecu u aktivnosti, počinje postavljati granice. Počinje razmišljati: „Što ja želim za sebe i svoju djecu?“ To je za mene jedno od najvažnijih značenja osnaživanja, kada osoba ponovno prepozna vlastitu vrijednost i sposobnost da odlučuje o svom životu.

SM - Koliko je važna duhovna dimenzija u procesu ozdravljenja?

Košćak - Za mnoge ljude duhovnost može biti vrlo važan izvor snage, nade i smisla. Posebno kada je osoba prošla kroz iskustvo koje ju je duboko ranilo. Duhovna pomoć ne zamjenjuje stručnu psihološku, zdravstvenu, socijalnu ili pravnu pomoć. Sve te dimenzije trebaju se međusobno nadopunjavati. U Caritasovoj Sigurnoj kući duhovna i vjerska skrb dio su podrške korisnicima. Važno je pritom poštovati osobu i njezinu slobodu. Nekome će biti važan razgovor sa svećenikom, nekome molitva, nekome tišina i vrijeme.

SM - Što biste poručili žrtvama nasilja?

Košćak - Žrtvama bih prije svega rekla da nisu krive za nasilje koje im se događa. Ne morate ga trpjeti da biste sačuvali obitelj. I ne morate sve riješiti odjednom. Ako ste u nasilju, potražite pomoć. Razgovarajte s osobom kojoj vjerujete, obratite se nadležnim službama, stručnjacima ili organizacijama koje pružaju pomoć. Ako ste u neposrednoj opasnosti, važno je odmah zatražiti zaštitu.

Kao najvažniju poruku ovoga dana želim istaknuti: nasilje se ne smije prešutjeti. Isto tako je važno ponovo izgraditi život u kojem ima sigurnosti, dostojanstva, slobode i, prije svega, života bez straha.

Fb