31.1.2020.
Nesumnjivo je da je svaki dar Caritasu za potrebite vrijedan. Vrijednost velikih donacija svima je očita i razumljiva ali i manje donacije imaju svoju vrijednost koja nije toliko mjerljiva novčanim iznosom koliko odricanjem i ljubavlju iz kojih proizlaze. U tu vrstu posebno vrijednih donacija Caritas ubraja novčano manje ali redovite donacije sugrađana koji skromno žive, posebice donacije naših starih, nemoćnih i bolesnih umirovljenka. Jedan takav umirovljenički par predstavljamo u ovom prilogu.
»Ja znam da ću ako dam u Caritas dati na pravo mjesto, da oni ipak znaju kome treba i kako treba, a moraju imati nekakav fond za djelovanje. Ja nemam veliku mirovinu ali 100 kuna nije puno. Makar je moja mirovina mala to nije puno«, kaže osamdesetogodišnja umirovljenica Vera, po struci profesorica etnologije te latinskoga jezika i književnosti. Svoj prilog Caritasu daje već duži niz godina u razmacima od dva do tri mjeseca. Dok je bila pokretna, prilog je uplaćivala osobno u Upravi zagrebačkog Caritasa u Vlaškoj 36, a već dulje vrijeme to umjesto nje čini gospođa Đurđa, kućna pomoćnica.
Gospođa Vera u mirovini je već desetak godina, a trenutno sa svojim suprugom, uglednim znanstvenim radnikom, živi u jednom lijepom i mirnom dijelu Zagreba. Osamdesetjednogodišni suprug, iako je u mirovini, još uvijek je aktivan na području svoje struke.
Zanimljiva je slučajnost da je obitelj gospođe Vere stanovala u Vlaškoj prekoputa crkve sv. Martina, uz koju se danas nalazi Uprava Caritasa Zagrebačke nadbiskupije. U njezino vrijeme u crkvi sv. Martina djelovali su salezijanci.
»Ja sam Vam odgojena u Martinčeku, crkvi sv. Martina u Vlaškoj ulici. Bilo nas je nekoliko koji smo živjeli s Martinčekom. Mi smo svaki dan tamo imali svetu misu, tamo smo se odgajali (...) Imali smo mi kasu kod Martinčeka jer smo skupljali svaki dan milostinju i onda se ta milostinja dijelila prosjacima«, opisuje korijene svojega vjerskog odgoja i karitativnog osjećaja gđa Vera, koja je, dok je bila mlađa, povremeno volontirala u kuhinji za siromahe kod franjevaca na Kaptolu. Išla bi volontirati kada bi obavila sve obiteljske poslove.
Ispričala je i jednu (ne)zgodu iz srednje škole, kada je netko u razredu krao. Zbog toga su učenicima premetali džepove, pri čemu su njoj našli krunicu. Drugi su se uznemirili, očekujući probleme, ali ona se nije bojala. Oca su joj pozvali u školu na razgovor, a on ih je, kako kaže gospođa Vera, oprao. Optužio ih je da mu se miješaju u brak, da mu je supruga Slovenka pobožna jer su svi nezini jako pobožni i da zato i ona tako uči svoju djecu. Zatim im je rekao: »Vi svoju djecu šaljete u kazalište, kino i drugdje, jer imate novaca, a mi ih šaljemo u crkvu jer je to besplatno.« Zbog svega toga je kasnije imala poteškoća kod dobivanja vize za maturalno putovanje. No ipak ju je dobila.
Iz Vlaške je otišla kada se udala za svoga Josipa 1964. godine. Na pitanje trebaju li ona i suprug kakvu pomoć Caritasa, budući da žive skromno kao i većina umirovljenika, ona odgovara: »Čujte, meni je Gospodin Bog bio jako dobar. Radila sam, imala sam četvero djece i muža koji je bio vrlo napredan ali kako život donosi i neugodnih situacija tako smo suprug i ja iz Vlaške krenuli u Demetrovu. Tamo smo imali jednu sobu od kojih 16 kvadrata. U toj sobi živjelo je nas četvero - muž i ja i dvoje djece. Poslije je došlo treće dijete. Onda su došli i moji roditelji. Tamo smo živjeli oko 6 godina. Bilo nam je lijepo, režije su nam bile male... .« Sve u svemu, hvala Bogu, nemaju potrebe za pomoć od Caritasa jer se za njih brine četvero djece, koja su sva završila fakultete i zaposlena su.
»Recite samo u Caritasu da sam ja jedna mala osoba ali da je svaki mali prinos dobar. Ako već mogu tako reći, neka se povedu za mnom i drugi pa neka daju mali prilog. To nije puno ali se ipak ljudima pomogne«, zaključuje gospođa Vera.