131 GODINA U SLUŽBI BLIŽNJIH

Šestero zaposlenika Caritasa otišlo je tijekom 2018. godine u zasluženu mirovinu. Janja Kolman, Ljubica Čujko, Margita Džoja, Petar Grubešić, Ivan Mavrek i Ana Štimac zajedno su korisnicima Caritasa u različitim službama darovali 131 godinu života i služenja u ljubavi.

Uprava Caritasa upriličila je u utorak, 27. studenoga skromni oproštaj za ovogodišnje umirovljenike. Zahvalivši im na požrtvovnom i savjesnom radu ravnateljica Caritasa uručila im je prigodne darove i zahvalnice istaknuvši da nije važno koliko je godina tko od njih proveo u Caritasu, nego koliko je ljubavi kroz taj rad darovao korisnicima. A ovih šestero nije se štedjelo. Radovali su se s radosnima, plakali sa zaplakanima, dijelili riječi utjehe, hrabrili i pružali nadu čineći tako opipljivim odgovor Crkve na vapaj potrebitih. Donosimo dojmove nekih od njih povodom odlaska u mirovinu.

Na vrata Caritasa pokucala sam davne 1979. godine, tražeći posao i smještaj, kao samohrana majka. Najprije sam radila u Caritasovoj kući u Vugrovcu u kojoj je bilo na smještaju oko dvadeset i petero djece gdje smo živjeli kao jedna velika obitelj. Nakon toga radila sam kao kuharica u Nerezinama, Kustošiji i Dubcu. Bilo je lijepo raditi sa svim tim ljudima - djecom, roditeljima, osobama s invaliditetom... U mirovinu sam otišla 30. rujna ove godine zahvalna dragom Bogu na svemu što sam u Caritasu doživjela i proživjela. Bilo mi je žao otići nakon 32 godine rada, ali veseli me što Caritas i dalje ostaje moja velika obitelj. Kada bih još jednom bila mlada sve bih ponovila. Hvala svima! (Janja Kolman)

U Caritas sam došla u siječnju 1994. godine kao medicinska sestra kada je u Kustošiji otvoren dnevni boravak za djecu s tjelesnim i mentalnim oštećenjima. Došla sam iz Dječje bolnice za kronične bolesti Gornja Bistra ni sama ne znajući što me sve čeka. Moj rad u dnevnom boravku i Caritasu u 24 godine ispunio je moje poslanje. U djeci sam svakoga dana pronalazila svoju snagu, u lijepim i teškim danima. Potvrda da je moja odluka o dolasku u Caritas bila ispravna bili su svakodnevni osmjesi, radost i veselje kod dolaska korisnika te sretna lica njihovih roditelja. Upoznala sam predivne ljude u vremenu koje je ponekad bilo bolno, žalosno, pritisnuto nevoljama, ali smo živjeli u ljubavi, ispunjeni nadom. Jedno ipak moram istaknuti - koliko smo mi davali drugima, višestruko nam se vraćalo. (Ljubica Čujko)