11.9.2019.
Kuhinja puna ljubavi: Ljude s invaliditetom nastavnici ugostiteljskog obrazovanja uče kulinarskim vještinama. Deni (10) jako želi postati ‘pravi pomoćni kuhar’
Volim sve raditi, i praviti štrukle, i zlevku, ali bome i jesti. A volim i kad poslužujem tanjure. Moram ih samo čvrsto primiti, kaže nam Deni (10).
Na radionicu za ugostiteljske djelatnike, Vedrana Habela (43) s veseljem dolazi zajedno s drugom djecom iz Doma u Brezovici, te uči raznorazne trikove u kuhinji i pri posluživanju. Bio je prvi puta radionicu posjetio prije četiri godine. Unatoč tome što ima komplicirano zdravstveno stanje, zbog kojeg mora na transfuziju krvi svaka tri mjeseca, motivacija da svlada zanat i jednog dana postane "pravi pomoćni kuhar", je ogromna.
- Ljudi se čude što sa mnom u kuhinji stoji više od 45 minuta. Nekad zna i dva sata u komadu, a to je više nego će izdržati zdrava djeca koja bi brzo briznula u plač, da su gladna i žedna. Ali motivacija ove djece i odraslih na tečaju je da se dokažu da i oni mogu stvoriti nešto da ih se zbog toga cijeni. To ih u čini jako sretnima - kaže nam Vedran koji preko deset godina kroz Udrugu nastavnika u djelatnosti ugostiteljskog obrazovanja (UNUO) ljude s invaliditetom osposobljava za samostalan život i povećava njihove sposobnosti. Konkretno, obučava ih za zanimanja pomoćni kuhar, odnosno za samostalno obavljanje nekih segmenta buffea.
Vole timski rad, a na pametnoj ploči uče napamet recepte i pripremu. Kao tim odlično se nadopunjuju, jer prate što drugi rade i nikad ne izostave neku radnju.
- Moramo se uozbiljiti kad radimo. Prvo posao, onda možemo ići odmoriti i jesti - smije se Deni. Svog učitelja Vedrana sluša bespogovorno.
- Nacentriraj tu puhaljku na šećer - govori mu Vedran dok ukrašavaju štrudlu na završnom projektu "Put po Hrvatskoj u 90 dana", u kojem su kuhali i posluživali po hotelima sa svojom mobilnom kuharskom stanicom kako bi poduzetnicima prezentirali mogućnosti ljudi s invaliditetom kao radno sposobne skupine. Projekt je završio u četvrtak u Bluesun hotelu Kaj u Mariji Bistrici, a nakon što su uzvanike dobro nahranili, otišli su s osmijehom na licu.
Uz Denija, tu su bili i odrasli polaznici s invaliditetom - Branimir (44), Damir (24), Željko koji volontira i radi u Franku (52), Luka (22), Tanja (21) i Ivana (27), te još dvoje školaraca. Plan im je, kaže Vedran, kuhati na mnogim događajima, a elementi su prilagođeni čak i ljudima u kolicima jer se mogu spustiti, te imaju ugrađenu napu tako da mogu kuhati i u - muzejima.
- Odlučili smo nabaviti mali kombi u koji stane devet ljudi s prikolicom i elementima za kuhanje, te se "provozati" po Hrvatskoj kako bi prezentirali vještine koje su moji dragi učenici naučili proteklih godina - govori nam Vedran, predsjednik UNUO., a sredstva su dobivena od Zaklade Hrvatska za djecu. Pohvalio se i kako je prošle godine uspio od pet učenika četvero zaposliti kod privatnika. Svima njima on je poput učitelja, koji s nemjerljivom ljubavlju pristupa svakome od njih.
- Ne gledam na njih kao na ljude s posebnim potrebama, već moram paziti da im dam lijekove na vrijeme, pazim da su hidrirani - kaže Vedran. Svi u kuhinji rade sve, a najčešće im je na repertoaru autohtona zlevka koju služe s voćem i sladoledom ili mesom i povrćem.
- Kada mi prvi puta dođu na radionicu, uče miješati. Stavljaju u posudu sastojke za biskvit ili zlevku koju najčešće radimo, za vježbu, ali i za prezentaciju. Onda stavljamo u pećnicu, a kasnije se se uče raditi i na tosteru, zapravo sa strujom, da nauče da je opasna - kaže Vedran i dodaje da ljudi s invaliditetom najmanje koriste bolovanje.
- Ipak, ako nisu dobili znanja i kompetencije, ne mogu se normalno uključiti u rad, zato mi razbijamo "stigmu" da su nesposobni ili da nešto ne mogu, tu smo da im damo potrebno znanje, istodobno osluškujući poslodavca što njima treba. Ti ljudi ne mogu se zaposliti u restoranu s tri kuhara, već u hotelu sa stotinama zaposlenih - kaže Vedran. U projekt su uključili i djecu od malih nogu, koja još ne razmišljaju u životu, jer ih tako upućuju na to što u što bi mogli usmjeriti svoj život, te što bi mogli raditi danas-sutra i zaraditi svoj kruh.
- Svatko ima talenat i treba ga iskoristiti - kaže Vedran. Kaže i kako ga je sam dragi Bog usmjerio da ovim ljudima posveti život.
- Htio sam se jednog dana osvrnuti iza sebe i vidjeti da sam nešto korisno napravio za ovo društvo. Nemojte me pitati je li mi naporno, ni jesam li ih oblačio i prao im nekad zube dok smo bili na putovanju. Da jesam, ali svi oni su mi motivacija i daju mi snagu kad vidim koliko su napredovali. Vodio sam i kći od 15 godina na tjedan dana s nama na putovanje, a kad je shvatila što radim, rekla je "Tata, to što radiš, to je super". Za mene nema veće nagrade od toga - zaključuje Vedran.
Ugostiteljstvo i turizam podržavaju oblik inkluzije ljudi s invaliditetom
Ugostiteljstvo i turizam je jedini sektor koji podržava ovakav oblik inkluzije ljudi s invaliditetom. Kroz Udrugu je do sada prošlo na desetine djece koji su se kasnije vratili svojim kućama, na otoke i uspješno se tamo uklopila u društvo.
- Oni su poput drugih zaposlenika, znaju da moraju na vrijeme doći na posao, obrijani i uredni, kao i svi ostali - kaže Vedran.
TRAŽE ZEMLJIŠTE
Udruga traži zemljište u Zagrebu na korištenje na koje ćemo postaviti šator za vlastiti ugostiteljsko-edukativni centar u kojem će se pripremati catering. Inače, imamo svoj prostor u Novoj Vesi 10 koji smo prenamjenili za potrebe osoba s invaliditetom - s posebnim liftom, sanitarnim čvorom, međutim šator bi nam omogućio da se bliže prezentiramo javnosti.
Tekst: Ana Vukašinović / 24sata
Foto: Željko Hladika / 24sata
Izvor: www.24sata.hr
https://www.24sata.hr/news/mali-deni-10-kuha-kao-veliki-najvise-volim-praviti-strukle-647708
