SKINUTI STIGMU S DOMOVA

8.6.2021.

Djeca u domovima vrlo su osjetljiva skupina primatelja medijskih sadržaja, ali je i izvješćivanje o njima težak zadatak za medijske djelatnike.


Leali Osmančević, doktorandica na po­sli­je­diplomskom studiju informacij­skih i komunikacijskih znanosti, prove­la je 2013. cjelogodišnje istraživanje metodom anali­ze sadržaja dnevnih novina o zastuplje­no­sti priloga o dječjim domovi­ma. Cilj joj je bio pozivanje na odgovornost i senzibi­liziranje medija i javnosti za problem prikazivanja dječjih domova u medijima, ali i na ravnopravnost svih oblika medij­skih izvještavanja o djeci svih društvenih skupina. Leali Osmančević smatra kako su prilozi usmjereni na dječje domove usmje­reni na uži krug čitatelja, što predstavlja problem. Naime, „kada bi šira čitateljska publi­ka bila upoznata sa svim temama vezanima uz dječje domove, onda ih se ne bi stig­ma­tiziralo i marginaliziralo u medijima“.

Situacija se od tada nije previše promijenila. Ako se takva djeca i pojavljuju u dnevnom tisku, najčešće je u pitanju nega­tivna tematika ili se to događa tijekom blag­dana kada se želi izazvati sažaljenje javnosti. „Pri izvještavanju o djeci smješ­tenoj u dječje domove, ali i svoj ostaloj djeci, nužna je posebna odgovornost svih medijskih djelatnika, kao i primatelja medijskih sadržaja koji moraju pravodobno djelovati pri svakom pojedinačnom slučaju neetič­nog izvještavanja o djeci. Temelj za navedeno je uvođenje medijskog odgoja djece i odraslih“, ističe Leali Osmančević.


KRŠENJE DJEČJIH PRAVA

Medijski odgoj i pismenost u Hrvatskoj proteklih deset godina sve više privlači pozornost znanstvenika, ali i šire javnosti. Istraživanje javnog mnijenja o medijskom odgoju koje su 2013. godine proveli Društvo za komunikacijsku i medijsku kulturu (DKMK) te agencija za istraživanje tržišta, medija i javnog mnijenja Ipsos Puls pokazalo je da javnost želi medijski odgoj u obrazovnom sustavu. DKMK je 2018. godine izdao već treće dopunjeno izdanje Priručnika s radnim listićima za roditelje, nastavnike i stručne suradnike u kojemu se na jednostavan način objašnjavaju i daju smjernice za djecu, roditelje i djelatnike u odgojno-obrazovnim ustanovama.


SVE SE MOŽE KAD SE HOĆE I KAD SE IMA OSJEĆAJA ZA ONE DRUKČIJE

Mediji su postali bitna sastavnica djetetova razvoja koja dijeli mjesto s roditelji­ma, vršnjacima i učiteljima. Svaki medij­ski prikaz djece u medijima nije nužno i š­tetan. Međutim, dječja se prava u medijima često krše. Razlog je najčešće, ističe pravobraniteljica, nedovoljna obrazovanost kadra.

Djeca kao najosjetljivija skupina prima­telja medijskih sadržaja zahtijevaju paž­ljiv pristup pri stvaranju sadržaja koji mogu utjecati na njih. Zamjenica pravobranite­ljice za djecu Maja Gabelica Šupljika smat­ra ka­ko je medijski interes za djecu velik, no često pogrešno usmjeren, pogoto­vo kada se radi o domovima za nezbrinutu djecu. Rezultati prvog opsežnog istraži­vanja o pri­kazu djece u hrvatskim medijima, koje su proveli Odjel za medije Mati­ce Hrvatske i Ured pravobraniteljice za djecu, ukazuju na dominantnost priloga negativnog karaktera, nedovoljnu promo­ciju dječjih prava i nedovoljnu zastuplje­nost djece kao izvora informacija. Na­žalost, pravobranite­ljica za djecu u izvješću za 2019. i 2020. potvrđuje te činjenice. Napominje i kako se često piše o djeci, ali ih se najčešće ne pita za mišljenje o tome što se o njima piše. Pravobraniteljica stoga ističe u svojim izvještajima kako novi medijski izazovi, posebno u ovo vrije­me pandemije kada se sve odvija online, zahtijevaju i intenzivniji rad na području medijske pismenosti svih, a osobito djece i mladih. Ipak, napominje kako su domovi za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi bili dobro organizirani za vrijeme lockdowna – djelatnici su uložili znatan trud u pružanju podrške i pomoći djeci, a djeca su vrlo strpljivo podnosila cjelokupnu situaciju.


ODGOVORNOST ZA ŽIVOT



Sandra Žitković Bunčić diplomirana je psihologinja, već 13 godina zaposlena u Caritasu Zagrebačke nadbiskupije. Nekoliko godina, uz posao psihologa, obavljala je i posao stručnog voditelja jedne od Cari­ta­sovih kuća za smještaj osnovnoškolske i srednjoškolske djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi, Kuće Emaus. Od ove godi­ne radi i kao psiholog u Kući lju­bavi gdje su joj korisnici djeca bez odgo­varajuće ro­diteljske skrbi stara do tri godi­ne te trudnice i majke s djecom ondje smješ­tene zbog nepovoljnih prilika u svojim obitelji­ma. U tim kućama korisnicima pru­ža­ju usluge smještaja, prehrane, bri­ge o zdravlju, obrazovanja, korište­nja slobod­nog vremena u cilju osamostalji­vanja i pre­u­zimanja odgovornosti za svoj život.

Što se tiče sadržaja s područja kulture, od­goja i obrazovanja, odnosno slobodnog vremena, u Kući Emaus djelatnici se tru­de osigurati posjete kazalištima, kinima, kon­­cer­ti­ma. Razne kulturne ustano­ve izlaze im ususret, s obzirom na to da su dje­lo­mič­­no potpomognuti državnim sredstvi­­ma, svojim donacijskim programima. „Ta­­ko smo, do ove pandemije, posjetili HNK, Teatar Exit, Kerempuh, Komediju... Posljed­­nja predstava koju smo pogledali je odlična, aktualna i vrlo poučna predstava o vršnjačkom nasilju Ako kažeš, gotov si! u Gradskom kazalištu Žar ptica“, kaže Sandra Žitković Bunčić te nastavlja: „Trudimo se i pogledati film u kinu, čemu se djeca posebno vesele. Odlazak u kino je pravi doživ­ljaj. Sami biraju film, kupe se kokice, Coca-Cola. Ma sve što ide uz kino. Ne razlikujemo se mi puno od klasičnih obitelji.“


OSLUŠKIVANJE DJEČJIH ŽELJA

Što se kazališta, koncerata i klasične glazbe te izložbi tiče, djeca se tome baš ne vesele toliko, ovisno o čemu se radi, no djelatnici im nude i te sadržaje. Tako im je u planu posjetiti Klovićeve dvore i izložbu Bodies 2.0: „To nam je i dužnost, ponuditi im razne sadržaje, educirati ih, od­gojiti ih, kako bi kasnije, u samostalnom životu prema iskustvu koje su stekli tije­kom odrastanja, takve sadržaje znali i mogli ponuditi i svojoj djeci. Ako nemaju iskustvo, ne mogu ga ni prenijeti. Najvi­še se vesele odlasku u kino. Nekako je to i logično. Najpopularnije je. Tada sami biraju film, to jest mi odgajatelji odaberemo tri primjerena, jer oni bi gledali svašta, pa oni od ta tri izaberu jedan. Trudimo se da svi ukusi budu zadovoljeni. Mi živimo s tom djecom, poznajemo ih pa znamo i njihove preferencije. Trudimo se biti i pra­vedni pa ako se npr. zadnji put gledala komedija, onda se sljedeći put gleda akcija. Grupa nam je miješana po spolu pa i na to treba paziti. Općenito gledajući, osluškujemo dječje želje i na njih reagiramo.“

Međutim, Sandra Žitković Bunčić drži da su neka djeca izvan ustanova za djecu bez roditeljske skrbi često i zakinutija u kul­turnim sadržajima: „Djeca s posebnim potrebama također su zakinuta za kultur­ne sadržaje. Zbog svojeg invaliditeta često ne mogu posjećivati ustanove pa zato ustanove trebaju doći k njima. Sve se može kad se hoće i kad se ima osjećaja za one drukčije“. Također, roditelji sniženog imovinskog statusa često ne mogu svojoj djeci ponuditi takve sadržaje, dati im mogućnost kulturnog uzdizanja. „Osobno smatram da su naša djeca u boljem položaju što se tiče kulturnog sadržaja. Problem su djeca iz socijalno ugroženih obitelji koje nemaju financijskih sredstava za kultur­ne sadržaje, jer kultura je skupa. Takva dje­ca zakinuta su i ne odgajaju se u tom smjeru. Mi se kao ustanova pobrinemo za sredstva, imamo mrežu donatora, pišemo izravno kulturnim ustanovama.“

Ako roditelji nemaju određeno iskustvo, ne mogu ga niti prenijeti djeci.


SVA DJECA ZASLUŽUJU JEDNAKE PRILIKE

Na kraju gospođa Sandra Žitković Bun­čić poručuje kako bi sva djeca trebala imati jednake mogućnosti. Vrtići i škole trebali bi prepoznati obitelji u potrebi i uputiti ih kako da zatraže pomoć kako bi se osigurala sredstva i za kulturne sadržaje. „Nažalost, sve navedeno smatra se luksuzom, a zbog cijena i prilika života i jest luksuz. A da ne spominjemo kako se kod nas sve odvija u velikim gradovima. Što je s manjim mjestima? Mislim da kulturni sadržaji bilo kojeg tipa trebaju doći i u manja mjesta. Sigurno postoje projekti putem kojih bi ansambli ili kulturne ustanove mogle povući sredstva i tako postati pristupačniji svima. Sva djeca zaslužuju jednake prilike odrastanja, zaslužuju imati jednake mogućnosti. Samo se mi odrasli trebamo malo više potruditi“, ističe Sandra Žitko­vić Bunčić.


POZITIVNI ASPEKTI RIZIČNIH DJEČJIH SKUPINA

Djeca smještena u domove često raz­viju poremećaj u ponašanju, zbog če­ga je Ured pravobraniteljice za djecu 2020. izradio Posebno izvješće o ugro­ženosti prava djece u odgojnim do­movi­ma. Također, svake je godine po­veća­no izdvajanje dje­ce iz obitelji zbog roditeljskog zanemarivanja i zlostav­lja­nja te se, zbog nedostatka udomi­teljskih obitelji, povećao smješ­taj dje­ce u institucijama socijalne skr­bi. S dru­ge strane, otpornost djece i mladih u riziku jest fenomen koji je do sada bio zanemaren u istraživanjima psihosocijalnog funkcioniranja dje­ce i mladih u Hrvatskoj. Da je to neoprav­dano govore podaci zanimlji­vog istra­­živanja Ivane Maurović, docenti­ce na Odsjeku za poremećaje u ponaša­nju Edu­kacijsko-rehabilitacijskog fa­kulteta u Zagrebu. Ona je ustvrdila da „snage i resursi unutar pojedinca, njegovog života i okoline, koji su ujedno zaštitni mehanizmi, potiču taj ka­pa­citet za prilagodbu i oporavak u situaciji nedaće“. Svrha njezina doktorskog rada, koji se svakako isplati pročitati jer na problem rizičnih dječjih skupina gleda s pozitiv­ne i afir­ma­tivne strane, jest proširiti spoznaje o otpornosti adolescenata u dječ­jim domovima u Hrvatskoj uz pomoć analize suvremenih znanstvenih spoznaja te empirijskog istraživanja.


Autor teksta: Monika Vukušić

Izvor: Inkluzija 15 / 3. lipnja 2021., Prilog Vijenca za promicanje socijalne uključenosti

Projekt je sufinancirala Europska Unija iz Europskog socijalnog fonda.