8.6.2021.
Djeca u domovima vrlo su osjetljiva skupina primatelja medijskih sadržaja, ali je i izvješćivanje o njima težak zadatak za medijske djelatnike.
Leali Osmančević, doktorandica na poslijediplomskom studiju informacijskih i komunikacijskih znanosti, provela je 2013. cjelogodišnje istraživanje metodom analize sadržaja dnevnih novina o zastupljenosti priloga o dječjim domovima. Cilj joj je bio pozivanje na odgovornost i senzibiliziranje medija i javnosti za problem prikazivanja dječjih domova u medijima, ali i na ravnopravnost svih oblika medijskih izvještavanja o djeci svih društvenih skupina. Leali Osmančević smatra kako su prilozi usmjereni na dječje domove usmjereni na uži krug čitatelja, što predstavlja problem. Naime, „kada bi šira čitateljska publika bila upoznata sa svim temama vezanima uz dječje domove, onda ih se ne bi stigmatiziralo i marginaliziralo u medijima“.
Situacija se od tada nije previše promijenila. Ako se takva djeca i pojavljuju u dnevnom tisku, najčešće je u pitanju negativna tematika ili se to događa tijekom blagdana kada se želi izazvati sažaljenje javnosti. „Pri izvještavanju o djeci smještenoj u dječje domove, ali i svoj ostaloj djeci, nužna je posebna odgovornost svih medijskih djelatnika, kao i primatelja medijskih sadržaja koji moraju pravodobno djelovati pri svakom pojedinačnom slučaju neetičnog izvještavanja o djeci. Temelj za navedeno je uvođenje medijskog odgoja djece i odraslih“, ističe Leali Osmančević.
KRŠENJE DJEČJIH PRAVA
Medijski odgoj i pismenost u Hrvatskoj proteklih deset godina sve više privlači pozornost znanstvenika, ali i šire javnosti. Istraživanje javnog mnijenja o medijskom odgoju koje su 2013. godine proveli Društvo za komunikacijsku i medijsku kulturu (DKMK) te agencija za istraživanje tržišta, medija i javnog mnijenja Ipsos Puls pokazalo je da javnost želi medijski odgoj u obrazovnom sustavu. DKMK je 2018. godine izdao već treće dopunjeno izdanje Priručnika s radnim listićima za roditelje, nastavnike i stručne suradnike u kojemu se na jednostavan način objašnjavaju i daju smjernice za djecu, roditelje i djelatnike u odgojno-obrazovnim ustanovama.
SVE SE MOŽE KAD SE HOĆE I KAD SE IMA OSJEĆAJA ZA ONE DRUKČIJE
Mediji su postali bitna sastavnica djetetova razvoja koja dijeli mjesto s roditeljima, vršnjacima i učiteljima. Svaki medijski prikaz djece u medijima nije nužno i štetan. Međutim, dječja se prava u medijima često krše. Razlog je najčešće, ističe pravobraniteljica, nedovoljna obrazovanost kadra.
Djeca kao najosjetljivija skupina primatelja medijskih sadržaja zahtijevaju pažljiv pristup pri stvaranju sadržaja koji mogu utjecati na njih. Zamjenica pravobraniteljice za djecu Maja Gabelica Šupljika smatra kako je medijski interes za djecu velik, no često pogrešno usmjeren, pogotovo kada se radi o domovima za nezbrinutu djecu. Rezultati prvog opsežnog istraživanja o prikazu djece u hrvatskim medijima, koje su proveli Odjel za medije Matice Hrvatske i Ured pravobraniteljice za djecu, ukazuju na dominantnost priloga negativnog karaktera, nedovoljnu promociju dječjih prava i nedovoljnu zastupljenost djece kao izvora informacija. Nažalost, pravobraniteljica za djecu u izvješću za 2019. i 2020. potvrđuje te činjenice. Napominje i kako se često piše o djeci, ali ih se najčešće ne pita za mišljenje o tome što se o njima piše. Pravobraniteljica stoga ističe u svojim izvještajima kako novi medijski izazovi, posebno u ovo vrijeme pandemije kada se sve odvija online, zahtijevaju i intenzivniji rad na području medijske pismenosti svih, a osobito djece i mladih. Ipak, napominje kako su domovi za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi bili dobro organizirani za vrijeme lockdowna – djelatnici su uložili znatan trud u pružanju podrške i pomoći djeci, a djeca su vrlo strpljivo podnosila cjelokupnu situaciju.
ODGOVORNOST ZA ŽIVOT
Sandra Žitković Bunčić diplomirana je psihologinja, već 13 godina zaposlena u Caritasu Zagrebačke nadbiskupije. Nekoliko godina, uz posao psihologa, obavljala je i posao stručnog voditelja jedne od Caritasovih kuća za smještaj osnovnoškolske i srednjoškolske djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi, Kuće Emaus. Od ove godine radi i kao psiholog u Kući ljubavi gdje su joj korisnici djeca bez odgovarajuće roditeljske skrbi stara do tri godine te trudnice i majke s djecom ondje smještene zbog nepovoljnih prilika u svojim obiteljima. U tim kućama korisnicima pružaju usluge smještaja, prehrane, brige o zdravlju, obrazovanja, korištenja slobodnog vremena u cilju osamostaljivanja i preuzimanja odgovornosti za svoj život.
Što se tiče sadržaja s područja kulture, odgoja i obrazovanja, odnosno slobodnog vremena, u Kući Emaus djelatnici se trude osigurati posjete kazalištima, kinima, koncertima. Razne kulturne ustanove izlaze im ususret, s obzirom na to da su djelomično potpomognuti državnim sredstvima, svojim donacijskim programima. „Tako smo, do ove pandemije, posjetili HNK, Teatar Exit, Kerempuh, Komediju... Posljednja predstava koju smo pogledali je odlična, aktualna i vrlo poučna predstava o vršnjačkom nasilju Ako kažeš, gotov si! u Gradskom kazalištu Žar ptica“, kaže Sandra Žitković Bunčić te nastavlja: „Trudimo se i pogledati film u kinu, čemu se djeca posebno vesele. Odlazak u kino je pravi doživljaj. Sami biraju film, kupe se kokice, Coca-Cola. Ma sve što ide uz kino. Ne razlikujemo se mi puno od klasičnih obitelji.“
OSLUŠKIVANJE DJEČJIH ŽELJA
Što se kazališta, koncerata i klasične glazbe te izložbi tiče, djeca se tome baš ne vesele toliko, ovisno o čemu se radi, no djelatnici im nude i te sadržaje. Tako im je u planu posjetiti Klovićeve dvore i izložbu Bodies 2.0: „To nam je i dužnost, ponuditi im razne sadržaje, educirati ih, odgojiti ih, kako bi kasnije, u samostalnom životu prema iskustvu koje su stekli tijekom odrastanja, takve sadržaje znali i mogli ponuditi i svojoj djeci. Ako nemaju iskustvo, ne mogu ga ni prenijeti. Najviše se vesele odlasku u kino. Nekako je to i logično. Najpopularnije je. Tada sami biraju film, to jest mi odgajatelji odaberemo tri primjerena, jer oni bi gledali svašta, pa oni od ta tri izaberu jedan. Trudimo se da svi ukusi budu zadovoljeni. Mi živimo s tom djecom, poznajemo ih pa znamo i njihove preferencije. Trudimo se biti i pravedni pa ako se npr. zadnji put gledala komedija, onda se sljedeći put gleda akcija. Grupa nam je miješana po spolu pa i na to treba paziti. Općenito gledajući, osluškujemo dječje želje i na njih reagiramo.“
Međutim, Sandra Žitković Bunčić drži da su neka djeca izvan ustanova za djecu bez roditeljske skrbi često i zakinutija u kulturnim sadržajima: „Djeca s posebnim potrebama također su zakinuta za kulturne sadržaje. Zbog svojeg invaliditeta često ne mogu posjećivati ustanove pa zato ustanove trebaju doći k njima. Sve se može kad se hoće i kad se ima osjećaja za one drukčije“. Također, roditelji sniženog imovinskog statusa često ne mogu svojoj djeci ponuditi takve sadržaje, dati im mogućnost kulturnog uzdizanja. „Osobno smatram da su naša djeca u boljem položaju što se tiče kulturnog sadržaja. Problem su djeca iz socijalno ugroženih obitelji koje nemaju financijskih sredstava za kulturne sadržaje, jer kultura je skupa. Takva djeca zakinuta su i ne odgajaju se u tom smjeru. Mi se kao ustanova pobrinemo za sredstva, imamo mrežu donatora, pišemo izravno kulturnim ustanovama.“
Ako roditelji nemaju određeno iskustvo, ne mogu ga niti prenijeti djeci.
SVA DJECA ZASLUŽUJU JEDNAKE PRILIKE
Na kraju gospođa Sandra Žitković Bunčić poručuje kako bi sva djeca trebala imati jednake mogućnosti. Vrtići i škole trebali bi prepoznati obitelji u potrebi i uputiti ih kako da zatraže pomoć kako bi se osigurala sredstva i za kulturne sadržaje. „Nažalost, sve navedeno smatra se luksuzom, a zbog cijena i prilika života i jest luksuz. A da ne spominjemo kako se kod nas sve odvija u velikim gradovima. Što je s manjim mjestima? Mislim da kulturni sadržaji bilo kojeg tipa trebaju doći i u manja mjesta. Sigurno postoje projekti putem kojih bi ansambli ili kulturne ustanove mogle povući sredstva i tako postati pristupačniji svima. Sva djeca zaslužuju jednake prilike odrastanja, zaslužuju imati jednake mogućnosti. Samo se mi odrasli trebamo malo više potruditi“, ističe Sandra Žitković Bunčić.
POZITIVNI ASPEKTI RIZIČNIH DJEČJIH SKUPINA
Djeca smještena u domove često razviju poremećaj u ponašanju, zbog čega je Ured pravobraniteljice za djecu 2020. izradio Posebno izvješće o ugroženosti prava djece u odgojnim domovima. Također, svake je godine povećano izdvajanje djece iz obitelji zbog roditeljskog zanemarivanja i zlostavljanja te se, zbog nedostatka udomiteljskih obitelji, povećao smještaj djece u institucijama socijalne skrbi. S druge strane, otpornost djece i mladih u riziku jest fenomen koji je do sada bio zanemaren u istraživanjima psihosocijalnog funkcioniranja djece i mladih u Hrvatskoj. Da je to neopravdano govore podaci zanimljivog istraživanja Ivane Maurović, docentice na Odsjeku za poremećaje u ponašanju Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta u Zagrebu. Ona je ustvrdila da „snage i resursi unutar pojedinca, njegovog života i okoline, koji su ujedno zaštitni mehanizmi, potiču taj kapacitet za prilagodbu i oporavak u situaciji nedaće“. Svrha njezina doktorskog rada, koji se svakako isplati pročitati jer na problem rizičnih dječjih skupina gleda s pozitivne i afirmativne strane, jest proširiti spoznaje o otpornosti adolescenata u dječjim domovima u Hrvatskoj uz pomoć analize suvremenih znanstvenih spoznaja te empirijskog istraživanja.
Autor teksta: Monika Vukušić
Izvor: Inkluzija 15 / 3. lipnja 2021., Prilog Vijenca za promicanje socijalne uključenosti
Projekt je sufinancirala Europska Unija iz Europskog socijalnog fonda.