POTRESNO SVJEDOČANSTVO: SIROMAŠTVO NIJE NAJGORE ŠTO POGAĐA STARIJE I USAMLJENE

20.7.2021.

‘Otkako se moj sin liječi od alkoholizma, laka sam kao pero! Jako griješe koji misle da je novac najvažniji’


”Stalno me tražio novac, ili se uokolo zaduživao. Odlazio je kod prostitutki, a doma se vraćao pijan i s bocom u ruci. Bez cipela je znao doći. Tada bi glasno puštao ‘cajke’. Ako bih prigovorila, uslijedila bi agresija. Strašan život je to. Tko nije imao ovisnika u kući, taj ne može ni zamisliti koliko je to teško”, ističe Nada M. iz Zagreba, no dodaje da se sada, otkako je njen jedinac svojevoljno otišao na liječenje, osjeća ‘kao u raju’. ”Kuham grah. Stavila sam kožu od špeka u lonac i to će mi biti za tri dana. Ništa drugo mi i ne treba, jer napokon imam mir”, skromno će gospođa N. M., koja je kroz svoju muku uvidjela koliko se ljudi opterećuju onim što nije bitno. ”Mnogi misle da je novac najvažniji. I ne slute koliko su u krivu”, zaključuje žena koja i sama već godinama živi teško, u neimaštini.

Pandemija Covida 19 dovela je do porasta nasilja prema starijima i njihovog sve većeg zanemarivanja u mnogim zemljama, upozorio je nedavno UN. Sličan trend zabilježen je i u Hrvatskoj – premda je do cjelovitih podataka o zlostavljanju i zanemarivanju starijih u RH teško doći – navela je, pak, Pučka pravobraniteljica RH na svojim službenim stranicama, povodom Svjetskog dana svjesnosti o zlostavljanju starijih osoba.

A da je biti star i sam u Hrvatskoj danas vrlo teško, potvrdili su nam i mnogi stariji Zagrepčani – korisnici socijalne pomoći Caritasa, s kojima smo razgovarali proteklih vrućih dana.

”Živjeti danas od jedne mirovine doista je teško, pogotovo ako živite u gradu. Uskoro nećemo s 2.350 kuna mjesečno, koliko iznosi moja mirovina, moći platiti ni hranu, a bojim se da ća nam i takve – ionako niske mirovine – prepoloviti, s obzirom na to koliko se država zadužuje. Volontirala sam ranije u katoličkoj udruzi Kap dobrote te obilazila starije i bolesne. Vidjela sam silne suze i bol. Mnogi od tih ljudi o svojoj djeci ne žele ni pričati, jer je to za njih prebolno. No, sada sam i sama u teškoj situaciji, pa više ne volontiram”, istaknula je Nada M., umirovljenica iz Zagreba koja u jednosobnom stanu živi zajedno sa svojim tridesetosmogidišnjim sinom, a koju smo posjetili u društvu gospođe Jadranke Bosnar, voditeljice Socijalne službe Caritasa.


STRAŠNO JE S ALKOHOLIČAROM ŽIVJETI U ISTOJ SOBI

Naša sugovornica potom je istaknula je da se osjeća puno bolje nego ranije, zbog jednog velikog obrata u životu njezinog sina, zbog kojega je, kako reče, ‘laka kao pero’.

”Ovisnost je strašna stvar. Tko nije imao ovisnika u kući, taj ne može ni zamisliti koliko je to teško. Moj je sin sada na liječenju u Vrapču. Već dva tjedna je tamo i od dana kada su ga primili, osjećam veliko olakšanje. Strašno vam je s alkoholičarom živjeti u jednoj sobi. Tisuću puta zvala sam Gospodina. I mislim da je uslišio moje molbe, jer je I. sam odlučio otići na liječenje”, bez okolišanja ispričala je gospođa N. M., nekadašnja djelatnica Privredne banke Zagreb, koja je kao tehnološki višak otpuštena, kako kaže, zajedno s 850 drugih djelatnica prije 21 godinu, da bi 2010. godine otišla u prijevremenu mirovinu.

”Dok je suprug bio živ, bilo je lakše. Radio je kao trgovac i imao solidna primanja, no umro je premlad, u dobi od 60 godina. Od tada je sve nekako krenulo nizbrdo. Sin najčešće nije radio. Ili bi par dana radio pa dobio otkaz kada bi se napio, ili mu gazda ne bi platio ono što je zaslužio – kada bi vidio da je sklon alkoholu. Stalno je od mene tražio novac, ili se uokolo zaduživao. Odlazio je kod prostitutki, a doma se vraćao pijan i s bocom u ruci. Bez cipela je znao doći. Tada bi obično glasno puštao ‘cajke’, ne mareći za moje zamolbe da utiša tu groznu glazbu. Ako bih mu prigovorila, uslijedila bi agresija. Usred noći bi se dizao. Išao bi pušiti, ili otvarao frižider i tražio što će pojesti. Molila sam ga da ide spavati, ali nije me slušao. Zbog stalnog pijenja, nije imao mira. Strašan život je to. Bilo je jako teško preživljavati u takvim uvjetima samo od jedne mirovine”, ispričala je naša sugovornica.

Dodaje da se sada, otkako je njen sin na liječenju, osjeća kao u raju.


‘DANAS NI MLADI, NI STARI NISU ZADOVOLJNI’

”Kuham grah. Stavila sam kožu od špeka u lonac i to će mi biti za tri dana. Ništa drugo mi i ne treba, jer napokon imam mir. Hvala ti Isuse”, skromno će gospođa N. M., koja je kroz svoju muku uvidjela, kako reče, koliko se ljudi opterećuju onim što nije bitno.

”Mnogi misle da je novac najvažniji. I ne slute koliko su u krivu. Danas ni stari ni mladi nisu zadovoljni. Svi bi htjeli i ovo i ono, pa su razočarani kada to ne mogu imati. Ni moja mama nije imala mikrovalnu, pa što. Neki novi predmet čovjeka veseli mjesec – dva i gotovo. Sve materijalno je prolazno, a mnogi to ne vide. Pohlepa i zavist sve su prisutniji. Susjed sa susjedom više gotovo i ne priča. Nema više druženja i dolazaka na kavu. Ne samo u gradu. Ni na selu više nema takvih običaja”, svjedoči naša sugovornica, koja je u Zagreb doselila iz jednog malog mjesta u Moslavini.

Opisala je potom dramu koju je proživljavala u danima koji su prethodili odlasku njezinog sina u kliniku za psihijatriju.

”U nedjelju mi je rekao: ‘Mama, nije mi dobro, vodi me doktoru’. Zvala sam hitnu, ali hitna nije dolazila. Zvala sam i taksi, ali i oni su bili u gužvi. Nakon sat vremena, napokon je stigao taksi. Zajedno s njim odvezla sam se do bolnice Vrapče. No tamo su me toliko izvikali i špotali, da sam doživjeli novi šok. Pitali su: ‘Jeste li vi normalni? Zašto ste nam mrtvog čovjeka doveli?’ I doista, sin je u tom trenutku pao sa stolice. Iz Vrapča su zvali hitnu, a u takvoj situaciji hitna pomoć brzo dođe. No, tada je uslijedio novi šok. I djelatnici hitne počeli su vikati na mene. ‘Izribali’ su me, jer sam pijanog čovjeka dovala na odjel alkoholizma?! Kazali su da sam ga trebala voditi na ‘internu’ da se otrijezni. Nisu me htjeli primiti u kola hitne, unatoč mojim zamolbama. Sina su samog odvezli do Svetog Duha”, živo gestikulirajući opisivala je gospođa N. M.


DOŠAO U ZADNJI ČAS, JETRA SAMO ŠTO NISU OTKAZALA

Dodala je potom da ju je na Svetom Duhu dočekalo novo neugodno iznenađenje.

”Dok sam uhvatila autobus za grad i dok sam stigla do bolnice, prošlo je duže od sat vremena, no na Svetom Duhu sina nisam zatekla. ‘Otišao je dolje niz ulicu’, rekli su mi medicinske sestre…. Bila sam van sebe od muke i brige. Našla sam ga na okretištu Črnomerec. Rekao je da će se radije trijezniti doma, nego u bolnici. No, u ponedjeljak je opet pio, ali ne toliko kao inače. U utorak je rekao da ide u bolnicu na liječenje. Došli smo u Vrapče i odmah su ga alkotestirali. Izmjerili su mu 0,0 alkohola u krvi, pa je mogao ostati. Ostala sam ‘paf’. Nisam mogla vjerovati da se to dogodilo. Uvjerena sam da je Bog uslišio moje molbe i da će mu pomoći da se otrgne ropstvu alkohola i bluda”, gorljivo je tumačila naša sugovornica.

Napomenula je da su joj liječnici rekli da joj je sin došao u zadnji čas, jer jetra samo što mu nisu otkazala.

”Samo Gospod ga je spasio”, otelo se brižnoj majci, koja kaže da je u Vrapču iznimno mnogo mladih ovisnika, a vrlo malo liječnika i medicinskog osoblja.


‘VAŽNO JE DA SADA IZMOLI MILOST VJERE’

"Htjela sam razgovarati s liječnikom, ali nikako ne mogu doći do njega. Nazovem sina mobitelom, no on je, od tableta koje troši, često umoran i ne može dugo razgovarati. Pitam ga: ‘sine, jesam li pogriješila, jesam li bila loša majka?’ Kaže da nisam. On je inatljiv, ima niski prag tolerancije. Slab je da bi se nosio s izazovima života. Nisam ni ja jaka, ali uz molitvu nekako ide. Dijete je izgubio, u dobi od 12,5 godina. To ga je dodatno potreslo. Prije sedam godina se dogodila ta tragedija. No, svatko od nas ima svoj križ, nitko veći nego što ga može nositi. Važno je da sada izmoli milost vjere, da prihvati Isusa, da ga može spasiti. Ustrajno molim za to i sada mi je jedino to važno”, ispričala je gospođa Nada.

Voditeljica Socijalne službe Caritasa predložila joj je da ode u centar za socijalnu skrb i podnese zahtjev za smještaj u dom za starije. Gospođa Nada kazala je da bi rado išla u dom te je obećala da će poći uskoro u nadležni centar te se raspitati za tu mogućnost.

U međuvremenu, našoj domaćici grah je, sudeći prema mirisu iz kuhinje, malo zagorio.

”Nema veze, neka je sva nevolja u tome”, vedro je komentirala dok nas je ispraćala iz svog doma. Činilo se da joj je puno lakše, nakon što je imala prigodu nekome se otvoriti.


Autor teksta i fotografije: Damir Kramarić

16. srpnja 2021.

Izvor - http://promise.hr/otkako-se-moj-sin-lijeci-od-alkoholizma-laka-sam-kao-pero-jako-grijese-koji-misle-da-je-novac-najvazniji/

Tekst je dio projekta »Osvješćujemo probleme najranjivijih skupina i senzibiliziramo javnost«, koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija – Agencije za elektroničke medije.