NAKON 20 GODINA PRVI PUT SAM SE NASPAVALA U CARITASOVOJ SIGURNOJ KUĆI

Od mjeseca ožujka 2008. godine do 31. prosinca 2020. godine u našoj Kući za žrtve obiteljskog nasilja boravilo je ukupno 537 korisnika - 234 žene i 303 djece. Samo tijekom protekle godine u njoj je našlo sklonište i nadu za bolji život 58 osoba - 26 žena i 32 djece. Iza svakoga od tih brojeva posebna je životna priča u koju je Caritas vratio izgubljeni mir i zaboravljenu radost. Povodom obilježavanja 13 godina rada naše Sigurne kuće tijekom mjeseca ožujka namjeravamo objaviti životne priče nekoliko njezinih bivših korisnica. Danas donosimo svjedočanstvo gospođe Aide.

Željela bih vam reći par riječi o Caritasovoj sigurnoj kući i predivnim djelatnicama (zvali smo ih „tetama” onako od milja) koje su radile u to doba: to su teta Daniela i teta Maja, a teta Ljiljana, smo upoznale tek nakon tjedan dana po dolasku, i danas radi tamo. Za njih šta god da kažem je malo. O njihovoj dobroti, empatiji, požrtvovnosti bi se dalo jako puno govoriti.

Kad sam stigla sa kćerima očekivala sam osudu, negativan stav jer to smo doživjele u prvoj sigurnoj kući u kojoj smo bili. Ali ovdje kad smo stigle taj dan nas je dočekala teta Daniela. Samim njenim pristupom smo osjetile da smo dobrodošle. Primljeni smo bez osude i nije bilo suvišnih pitanja - sve dok ja nisam bila spremna pričati.

Tamo sam se prvi puta naspavala nakon 20 godina, da se nisam bojala zaspati. Možda će to nekome čudno zvučati da je toliko trajalo zlostavljanje. U razgovorima sa stručnim osobljem Caritasove Sigurne kuće shvatila sam da nisam ja kriva što sam bila zlostavljana. Kriva sam što sam tako dugo skupljala hrabrost da odem od zlostavljača.

Šta god da je bilo potrebno meni ili djeci, imali smo sve. Znači to što su nam pružile one i Caritas pamtiti ću doživotno jer shvatila sam da postoje ljudi koji su nam bili spremni pomoći.

Moja djeca su voljela sve tri tete, a starija kćer je posebno voljela tetu Maju pa je, kad god je mogla, išla kod nje u kancelariju crtati. Sa tetom Ljiljanom sam i danas u kontaktu. Inače sam sa potresom pogođenog područja, a ona je među prvima zvala da vidi kako smo, da li je sve u redu i treba li nam šta.

Za te tri zaposlenice u Sigurnoj kući Caritasa Zagrebačke nadbiskupije nema dovoljno lijepih riječi kojima bi se opisale. Njih se mora upoznati da bi shvatili o čemu pišem. Njima i Caritasu još jednom veliko i neizmjerno hvala za vrijeme koje smo proveli u Sigurnoj kući!

Aida