IZ KUĆE LJUBAVI UVIJEK IZLAZI PUNOGA SRCA

18.6.2021.

Gospođa Jelka Romšić jedna je od brojnih volontera koji dolaze u Kuću ljubavi. Nju, kao i sve Caritasove volontere krasi široki osmijeh, onako 'iz duše' prožete dubokom radošću, jer čine dobro bližnjima bez ikakve računice.


Ova bivša medicinska sestra usrećujuće blagodati volontiranja otkrila je prije tri godine, nekako u vrijeme kada je otišla u mirovinu. Kako kaže, sve se dogodilo spontano, a u Kuću ljubavi je došla zbog blizine stanovanja.

NEZABORAVNI PRVI DOJMOVI

"Kada sam se prvi puta susrela s dječicom u Kući ljubavi, kada sam gledala te njihove okice, pitala sam se zašto su tu, zanimalo me koje su njihove životne situacije", prisjeća se gospođa Jelka, priznajući da su je te misli jako opterećivale prvih mjesec dana.

No kako je vrijeme odmicalo, sve su je manje salijetale mučne misli o sudbini te nedužne djece, a sve više se vezivala za njih i oni za nju. Na sreću - pridodaje ona.

"Osjetila sam ovdje jednu tako neizmjernu, pozitivnu, energiju i poticaj da dođem najmanje jednom tjedno i provedem nekoliko sati s njima. To me zaista veseli i obogaćuje! Uvijek kada za sobom zatvaram vrata ovoga dvorišta, odlazim punoga srca", kaže gospođa Jelka s onim širokim, iskrenim volonterskim osmjehom.

SAMO IM JEDNO NEDOSTAJE

"Djeca u ovoj Caritasovoj kući imaju besprijekornu skrb - od smještaja, prehrane, stručne njege, odjeće i obuće, igračaka... Nažalost nedostaje im 'samo' obitelj. Fali im ono da su nekome posebni - ono što moji unučići imaju. Tu posebna ljubav! Svi mi tu njima dajemo sve ali im ne možemo nadomjestiti obitelj. Zato sam presretna kada neko od djece ode u obitelj", kaže gospođa Jelka, koja, osim toga, ima još jednu veliku želju.

ŽELJELA BI DA SVI VOLONTIRAJU U KUĆI LJUBAVI

Ne zna gospođa Jelka koliko će još moći fizički izdržati ovakvo volontiranje, jer ima "šezdeset i kusur" godina, a mališani su ovdje živahni pa za njima treba trčati. No dokle god bude mogla, dolazit će jer je ovo usrećuje, a jako želi da slično iskustvo u ovoj kući doživi što veći broj njezinih sugrađana i da dolazeći u Kuću ljubavi toj djeci kroz barem nekoliko trenutaka daju onu posebnost koju trebaju. "Ali to valjda svatko mora sam osjetiti, kao što se i meni dogodilo", zaključuje gospođa Jelka, opisujući sreću 'na koju se navukla', ono što joj je se uvijek iznova događa u Caritasovoj kući na Savici: "Kada dođem ne stignem ni oprati ruke, a oni već viču: 'Teta Jelka nam je došla!' I onda njih pet-šest malih anđelčića trči prema meni, a ja ne znam koga bih prije uzela u ruke : ) "

Što na kraju reći nego: "Podijeli!"