25.5.2018.
Poslije hodočašća u Međugorje, koje je Caritas Zagrebačke nadbiskupije organizirao 22. i 23. svibnja ove godine za korisnike Prihvatilišta za beskućnike u Sesvetskom Kraljevcu, nekoliko sudionika opisalo je svoje iskustvo posjeta tom marijanskom svetištu. Objavljujemo jedno od tih svjedočanstava
Božanstvo je teško opisati riječima. Svaki trenutak proveden u Međugorju za mene je bilo jedno veliko božanstveno iskustvo.
Dok pišem svoj doživljaj o Međugorju, zahvalio bih se dobrim ljudima koji su nam sve to omogućili: veliko hvala našoj ravnateljici s. Jeleni Lončar, vlč. Dragutinu Goričancu i njegovoj tajnici Marijeti i našem Stručnom timu koji je sve to organizirao. Veliko hvala domaćinu na smještaju i na obrocima koji su bili izvrsni. Naravno pohvalio bih i svoju braću koja su išla sa mnom i bez kojih ne bi bilo tako lijepo i božanstveno. Braćo hvala vam.
Kao što sam i rekao na početku svog božanstvenog iskustva, tako nešto teško je opisati riječima, braćo i sestre to jednostavno treba doživjeti. Ako još niste doživjeli ili sumnjate, nemojte se dugo predomišljati nego shvatite da je ovo pravi trenutak, iskoristite ga.
Na putu u Međugorje u kombiju smo molili krunicu, pjevali, šalili se, pričali viceve i slušali svjedočanstva vlč. Goričanca. Odlazak na Podbrdo, Brdo ukazanja, bilo mi je prvi put veliko, veliko iskustvo. U nekim trenucima, kod određenih postaja bilo mi je jako teško. Dok smo molili u tišini, doživio sam da su mi skoro suze krenule niz lice. To su bile suze boli, boli koje sam nanio svojim bližnjima. U nekim trenucima sam osjetio bol zbog grijeha koji sam počinio, pokajao sam se, kajem se još uvijek. Tako nešto nisam nikada doživio, niti nešto slično tome. Večernja misa je bila predivna, tako božanstvena, puna Božje ljubavi. Nakon toga je došao trenutak kada sam iskusio ljepotu euharistijskog klanjanja, veliko, predivno iskustvo. Teško mi je izabrati riječi kojima bih vam mogao opisati osjećaje koji su me prožimali na euharistijskom klanjanju. Osjećaj tolike ispunjenosti nisam nikada doživio. Nakon klanjanja, osjetio sam potrebu da još s nekim porazgovaram u miru i tišini. Došao sam do kipa Majke Marije, prekrižio sam se i ostao zbunjen i zapitao se: Majko zašto sam takav čovjek? Ponizno u sramu sam stajao ispred Majke Marije, pokajao sam se i zamolio ju da mi da snage da se očistim od grijeha. Na sv. misi nisam bio jedno dugo razdoblje, a također na sv. ispovijedi nisam bio jako dugo što je žalosno i sramotno. Sramim se i kajem se zbog toga. Teško mi je skupiti snage, ne znam zašto, čega se ja to bojim? Pričam sa dragim Bogom o tome, molim se, ali postoji to nešto što me koči i čega se bojim. Veliki sam grešnik, znam da puno stvari ne mogu vratiti nazad, ali se kajem i molim za sve svoje grijehe da mi Bog da snage da dođem bliže Njemu, da Ga više slavim i ljubim. Majku Mariju sam molio da mi da snage. Braćo molite i vi za mene da uspijem u svojoj nakani.
Odlazak na Križevac za mene je bio također veličanstven događaj, mozaici otajstva svjetla, kip Uskrslog Isusa iz čijeg koljena kapa voda (suze)... Sve skupa je bilo više nego predivno.
Još jednom veliko hvala na svemu.
jedan Caritasov korisnik