21.9.2018.
Povodom hrvatskog Nacionalnog dana borbe protiv nasilja nad ženama, zagrebački Caritas organizirao je prigodni susret sadašnjih korisnica Sigurne kuće s jednom bivšom korisnicom koja ih je ohrabrila iznijevši svoju tegobnu životnu priču sa sretnim završetkom za nju i njezinu djecu.
Gospođa A. koja je 19. rujna korisnicama Kuće za žrtve obiteljskog nasilja Caritasa Zagrebačke nadbiskupije ispričala svoju životnu priču, bila je korisnica kuće malo dulje od godinu dana i osam mjeseci. U nju je došla s četvero djece od po 10, 13, 14 i 15 godina. Točno se sjeća datuma, te kobne noći 13. listopada, kada je pijani suprug napao tako da joj je život bio u pitanju. Bio je to vrhunac bračne drame koja je trajala dvanaest godina. Problemi su započeli suprugovim otkazom na poslu. Sve do tada imali su normalan bračni život. Tada se počeo opijati, dangubiti u lošemu društvu i prema njoj se ružno odnositi. Poslije dramatičnog događaja te večeri, kada su bili pozvani i policija i hitna pomoć, socijalna radnica gospođe A. zaključila je da se u njihovom obiteljskom slučaju nema više što čekati. Naime gospođa A. čak nije imala podršku i zaštitu svojih roditelja, koji su živjeli u istom mjestu. Dok je ona često trpjela zlostavljanja i skrivala svoje modrice od ljudi, njezin brak su roditelji podržavali samo zato da ih kći rastavom ne bi osramotila. Zato je nadležni centar za socijalnu skrb tražio za nju i njezinu malodobnu djecu siguran smještaj što dalje od tadašnjeg prebivališta. Smještaj je pronašla u Sigurnoj kući zagrebačkog Caritasa. Bio je to novi početak.
Iako je u Caritasovu kuću na tajnoj adresi došla tužna i uplakana, zajedno s djecom, prema sjećanju obiteljske savjetnice u Sigurnoj kući Ljiljane Karlović, tijekom sljedećih mjeseci boravka u njoj ostavila je trag »vrijedne i poštene žene te brižne majke«. Ta slika o njoj bila je u potpunoj suprotnosti s riječima kojima ju je suprug godinama pogrđivao i ponižavao, a koje, kako je sama kasnije zaključila nije trebala toliko dugo trpjeti. Naime sva njezina popustljivost, pokornost i prihvaćanje muževljevih slabosti, poroka i grubosti tijekom mučnih dvanaest godina zajedničkog života, nisu ga potaknuli da se promijeni, sve do danas. S druge strane, njezin osjećaj vlastite vrijednosti, sposobnosti i samopouzdanja rastao je iz dana u dan u novoj sredini u kojoj je bila sve sretnija, zajedno sa svojom djecom koja su zavoljela mjesto u koje su došli. Bila je duševno sve jača i sve više okrenuta budućnosti za koju je počela vjerovati da može biti sretnija od prošlosti.
»Iz dana u dan u Sigurnoj kući meni je bilo sve bolje. Do tada me nikada nitko u životu nije pitao: 'Kako si ti?', a zaposlenice Caritasa stalno su pitale kako sam ja i dječica te su vodile brigu o svemu što nam je potrebno. Svi su mi bili potpora i podrška! I voditeljica Caritasove socijalne službe gđa Bosnar dolazila mi je iz Zagreba u posjet i ohrabrivala me«, sa suzama se prisjeća gospođa A. prvih dana boravka u Sigurnoj kući zagrebačkog Caritasa, ne zaboravljajući pritom izraziti zahvalnost i socijalnoj radnici centra za socijalnu skrb, koja se za nju i njezinu obitelj svesrdno zauzimala i bila joj najveća potpora kad joj je bilo najteže, dok je još živjela sa suprugom.
Njezin odlazak iz Sigurne kuće, u kojoj smještaj redovito traje godinu dana, odgođen je zbog bolesti - zloćudnog tumora na dojci. Zbog neodgodive operacije i potrebnog oporavka Caritas je tražio od njezina centra za socijalnu skrb da uputi prema Ministarstvu zahtjev za odobrenje produženja boravka te je produžetak odobren.
Gospođa je po izlasku iz kuće našla stan, a u nalaženju prvih poslova pomogle su joj Caritasove zaposlenice. Radeći poslove čišćenja odškolovala je djecu od koje je troje počelo raditi. Jedna od njih je kći koja se udala pa je trenutno na porodiljnom dopustu. Najmlađi sin još je srednjoškolac.
Na kraju, ali ne zato manje važnu ulogu, gđa A. u svojem jačanju i oporavku pripisuje i duhovnosti na koju su je poticale Caritasove zaposlenice. I danas odlazi u crkvu kada god može i preko tjedna, a ne može zamisliti da prođe dan a da ne izmoli krunicu. »Vjera mi je duhovna hrana«, ističe na završetku jedne teške obiteljske situacije koja je mogla završiti s vrlo teškim posljedicama da suprug-nasilnik nije udaljen iz obitelji te da žrtvama obiteljskog nasilja nije pružena cjelovita psihosocijalna i duhovna pomoć.
U Caritasovoj Sigurnoj kući trenutno se na smještaju nalazi osam (8) žena i desetero (10) djece.
K O N T A K T
Caritas Zagrebačke nadbiskupije
Daniela Petković, dipl. soc. radnica
voditeljica Kuća za žrtve obiteljskog nasilja
M - 099 23 91 614 / E - zon@czn.hr